Opet mi je bilo teško kada da se »pljuvalo» po Istri. Čitam subotnji »Glas Istre« i izjave gospođe Biserke Momčinovć, koordinatorice porečkog Centra za građanske inicijative: »Nakon analize provedbe mjera Vlade RH kojima se željelo ukloniti diskriminaciju na tržištu rada zaključeno je da u Istri niti jedna pripadnica socijalno osjetljivih skupina nije ostvarila pravo na zaposlenje u prošloj godini.« Što je sredina bogatija, to je nehumanija. E pa, prošla su vremena da se zajebavamo sa sirotinjom, socijalcima, histeričnim ženama, »ciganima«, nezaposlenima, raspuštenicama, bolesnima, alkoholičarima i drogašima, dežgracijanima, starima, jednom riječju – žgadijom. Imaju tamo Crveni križ, Centar za socijalni rad, izviđače, mi smo zamalo Evropa. Ta filozofija zavladala je prebogatim Porečom. Tamo jedan čovjek apsolutno vlada građevinskim lobijem i cijelim Gradom. Prodaju sve što se može prodati, ludilo u stilu: poslije nas potop. Jednoumlje je malo reći.

Poreč je socijalno osjetljiv samo za izgradnju – rotora i parkirališta, sve ostalo je zamrlo u Gradu, a ponajviše sam stari grad Poreč, pa i UNESCO-ove obaveze. A brižni i siromahi? Mi za to ne znamo, prvi put čujemo. Grade se rotori, troše se milijuni, u mjeri da to više nitko ne može kontrolirati. »Teško unen ki ima više šoldi nego pemeti« – kaže stara poslovica. Pogotovo ako još šoldi nisu njegovi. Ne da se troši novac, nego, da se poslužim domaćim onomatopejskim izrazom – fliska se z šoldi.

Nema tih USKOK-a i poskoka koji mogu ući u trag tom zatvorenom krugu, a o internim kontrolama – da se i ne šalimo. Eto, upravo su se gradski oci, u svojoj bahatosti bez premca, zapleli u vlastite kučine nesvakidašnje afere oko kupnje zemljišta od Privatizacijskog fonda, a namijenjenog daljnjim mešetarenjima.

Poreč je upravo pred otvaranjem svog drugog Doma za starije osobe. Probajte pogoditi kolika će biti mjesečna naknada po jednoj starijoj osobi? Vjerovali ili ne – 5.000 kuna (slovima: pet tisuća kuna). Nabrojite mi koliko umirovljenika u Poreču ima mirovnu od toliko kuna, a koji je i imaju, ti neće u starački dom. I na kraju, oprosti mi Bože na ovaj bogohulnoj primisli: što bi se o Poreču mislilo da je umjesto ludorije zvane rotori – svojim umirovljenicima plaćao do smrti boravak u staračkim domovima? A da, još i ovo. Prvi starački dom bogati Poreč je izgradio još za vrijeme Austro-Ugarske 1912. godine, prvi u Istri. To je ona velika građevina s velikim parkom opasana zidom, na najvišem mjestu grada, gdje je danas – dječji vrtić. Boravak u Domu bio je besplatan. A vama, draga gospođo Biserka Momčinović, mogu dati dragocjen savjet za uspjeh vašeg Centra u Poreču. Jednostavno naziv Centar za građanske inicijative promijenite u Centar za građevinske inicijative. Uspjeh zagarantiran!

Drago Orlić, Glas Istre