Poreč i Rovinj dva su najjača istarska turistička mjesta, iza Dubrovnika dva najjača mjesta u državi. Svako ima svoje posebnosti i mane, adute kojima će trajno zarobiti svoje goste i prisiliti ih da im se vječno vraćaju.

Dijeli ih pola sata vožnje, Limski kanal i pedesetak tisuća turista. Poreč tu vodi jer je na tablici deset općina s najvećim turističkim prometom na drugome mjestu. Rovinj je s 370.000 turista godišnje odmah iza njega. Poreč ima najbolju turističku infrastrukturu u državi i daleko je najnagrađivanije turističko mjesto. Rovinj nema toliko nagrada, ali ima vjerne goste koji mu se desetljećima vraćaju.

Poreč nasuprot Rovinju, Dekumanova protiv Carere, Eufrazijeva bazilika uz Svetu Eufemiju, Zelena i Plava laguna s jedne, a Monvi i Villas Rubin s druge strane. I u sredini pomirljiva Limska Draga koja dobro živi zahvaljujući emitivi iz spomenutih turističkih giganata. Limski kanal, gdje smo ovih dana jedva našli slobodan stol, gdje su cijene školjaka podnošljive čak i za naš džep i gdje i sada, potkraj kolovoza, svakih dvadesetak minuta pristaju puni brodovi gostiju. Poreč i Rovinj dva su najjača istarska turistička mjesta, iza Dubrovnika dva najjača mjesta u državi.
Svako ima svoje posebnosti i mane, adute kojima će trajno zarobiti svoje goste i prisiliti ih da im se vječno vraćaju. Dio ponude temeljit će na istim stvarima – izletima u Limski kanal, malvaziji i teranu, svježoj ribi, biciklističkim stazama po okolici… Uz dosta sličnosti, Poreč i Rovinj ipak dijele i sudbinske razlike.
Dvadesetak članova porečkog gradskog poglavarstva otišlo je na Olimpijske igre u Peking u samom srcu sezone. U redu, oni ne trebaju biti ovdje u vrhuncu ljeta iako nismo sigurni da su najzadovoljniji kada vide na što im ovih dana liče gradske ulice. Barem Dekumanova, jedna od najpoznatijih ulica u državi, Dekumanova što je nekad stajala uz bok Stradunu. Poreč su, dakle, pokupovali uglavnom slastičari, i oni mu diktiraju večernji i noćni »mooving«. Strašno je gledati kako se dovikuju, koliko glasno dozivaju goste i kakva je to niska razina kulture i ponude. Gdje nije slastičarnica tu je prodavaonica nakita ili suvenirnica, naravno najgoreg bofla.
Porečani su slastičarima prodali čak i stare zgrade na samoj rivi, a koje su oni opet pretvorili u slastičarnice. Mjesto koje je trebalo odisati umjetnošću i stilom pretvoreno je u festival nadglasavanja i neukusa. Doživjeli smo da nas u samom centru, na rivi, s jedne strane slastičar glasno vabi na sladoled, a tik do njega, na improviziranom stoliću, prodaju se lažne »pumerice«. Iritantna ponuda svega i svačega gostima očito ne smeta jer je Poreč prepun. U redu, Dekumanova se zaobilazi, ali Poreč nudi i niz sjajnih kafića, noćnih klubova koji rade cijelu noć.

Kada se maknemo iz vreve, grad pokazuje pravu bit – toplog i za život ugodnog istarskog mjesta. Brojni hoteli posloženi su u Zelenoj i Plavoj laguni. Gotovo svi su preuređeni i krcati gostima iz bogatijih zemalja zapadne Europe, a definitivno prevladavaju Talijani. Od ostalih tržišta najjači su Rusi koji, prije svega, dominiraju u preuređenom "all inclusive" hotelu »Albatros«. Prezgodne Ruskinje prošetavaju se Zelenom lagunom, a detaljno se sređuju čak i za odlazak do kioska s novinama. Ne znamo kako se osjećaju kada im kavu naplate 17 kuna, ili kad uđu u jedinu trgovinu u spomenutoj laguni gdje su cijene u prosjeku dvostruko više nego u zagrebačkim supermarketima. Poreč je, međutim, idealan i za pripreme sportaša što se može vidjeti i ovih dana.
Rovinj igra na drugu kartu. Nema toliko hotela, nema čuvenih laguna, nije toliko turistički industrijaliziran. Iako se za službeni početak rovinjskog turizma ističe 1888. godina kada je otvoreno morsko klimatsko lječilište Maria Theresia Seehospiz, turistička renesansa počinje u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Rovinj je, naime, 1963. proglašen spomenikom kulture. »Grad s razglednice«, tako ga oslovljavaju njegovi novi, ali i vječno odani gosti. Nasuprot Dekumanove, Carera, središnja rovinjska ulica, sada je još i mirnija nego prije dvadesetak, tridesetak godina.
Nedostaje vrhunskih dućana kakvih ta ulica zaslužuje, ali nema ni toliko bezveznih lokala kakvima se krasi porečka uzdanica. Nedaleko od Carere nalazi se Ulica Augusta Ferrija, ogledni primjerak rovinjske građe. Mali trg, uska ulica, kuće u nizu i hod po starom kamenu izglancanom od silnih koraka. U podrumima oštarija sjedi lokalni stariji puk glasno se prisjećajući boljih vremena, vremena kada su oni bili u formi. Razdoblja kada su brojni ribarski brodovi pristajali uz rovinjsku rivu i nudili dio ulova turistima. Ako bi ribari bili dobre volje, čak bi dopustili turistima da im tijekom noćnog ribolova prave društvo. Fenomenalno, kao iz nekih starih crno-bijelih filmova. Na pročeljima zgrada i danas se suši odjeća, gosti glasno razmišljaju hoće li se kupati na Katarini, ispod Fume ili će potegnuti do Edena, do Punte Korente. Ili će, budući da je sve to skupa nadomak ruke, u jednom danu obići više plaža.
U jedno su sigurni – bilo što odabrali vječno će ih gledati bakreni kip svete Eufemije koji se okreće oko svoje osi. Zaštitnica Rovinja slavi se 16. rujna kada ionako živ grad dobiva dodatne goste. Posjedovati nekretninu u gradu s razglednice danas je stvar prestiža. Cijene odgovaraju statusu. Vidjeli smo kako jedna rovinjska agencija za nekretnine za stan od 35 četvornih metara u staroj zgradi traži 120.000 eura. Kamene kuće udaljene desetak kilometara od mjesta često dostižu i do pola milijuna eura.

Pitanje je što će se događati u bliskoj budućnosti, odnosno već dogodine kada se strancima dopusti pristup ovdašnjim nekretninama bez ikakvih ograničenja. Što će ostati od Rovinja, Poreča, što će ostati od nas?, piše Vjesnik