Postoje li u Poreču maloljetničke bande, koje pod okriljem noći vikendom razbijaju i divljaju, ili je to samo prolazna moda grupice mladića koji ne znaju što bi sa sobom? Posljednjih mjeseci u gradu su osvanuli mnogi grafiti: Old City Gang, New City Gang, Psine, Marijačy… Veća koncentracija grafita evidentna je u blizini srednjih škola: Ugostiteljsko-turističke Antona Štifanića (donje) i Srednje škole Mate Balote (gornje). Između njih je Osnovna škola Poreč, u čijoj se blizini također nalaze brojni grafiti

Organizirane maloljetničke grupe

Svi oni koji idu u ove dvije srednje škole, i oni koji rade u njima, posebno stručno osoblje, složit će se, da maloljetničke organizirane grupe postoje. One iz staroga grada (Old City Gang ili O.C.G.) vezuju se uz donju školu, a one druge (New City Gang ili N.C.G.) uz gornju. Jedni su, sudeći po grafitima, Psine, a drugi Marijačy. Na ulazu u gornju školu na pločniku se ovih dana isticao koloritni grafit – »Tu caruje Marijačy«!

Nije bezazleno što o ovoj novoj sociološkoj pojavi nitko javno ne želi govoriti. Ni djeca, ni odrasli, a pojava nije ni prolazna ni bezbolna. Možda još i izgleda neopasna i trendovska, ali bi prag sadašnje bezbolnosti uskoro mogla prijeći.

U razgovoru s učenicima saznajemo da se uistinu radi o dvije bande. Čine ih đaci nižih razreda obje srednje škole, a prilično brzo infiltriraju se iz redova završnih razreda osnovne škole. Sve je počelo po uzoru na igricu »San Andreas« (jedna od igrica s PlayStationa) kojoj je »radnja« ukratko ovakva: čovjek izlazi iz zatvora, ide na prvu telefonsku govornicu gdje dobiva zadatak da nekoga ubije ili opljačka…

»Grozno!«, reći će oni koji nemaju pojma o elektronskim igricama, a u takve spadaju i roditelji koji te igrice kupuju djeci. O tome se povela zanimljiva debata na jednom gradskom portalu, na kojem su također iznesena sasvim oprečna razmišljanja – od toga da bande ne postoje, odnosno radi se tek o nestašnoj dječici koja šaraju po zidovima, do toga da je riječ o ozbiljnoj pojavi na koju zajednica treba što prije reagirati. Potom, od toga da su takve pojave plod agresivnih obiteljskih odnosa do toga da čine logičan slijed anarhije društva u kojem živimo, ili agresije koja nas svakodnevno prati u svim segmentima našeg privatnog i javnog života.

Izvjesno je, dakle, da gradom povremeno »vladaju« grupe maloljetnika. Očituje se to u različitim oblicima: maloljetnici su nedavno porazbijali predvorje kinodvorane i Zajednice Talijana, maloljetnik je uz pomoć društva iz temelja izvaljao gradsku skulpturu i bacio je u Uvalu Peškera, maloljetnici su tukli svog kolegu u školi, prijetili mu zlostavljanjem, međusobno odmjerili »snagu« po lokalima… Treba li više?

Porast maloljetničke delinkvencije

Na to da nešto »ne štima« upozoravaju i statistički pokazatelji, kako policije, tako i socijalnih radnika. U izvješću načelnika Policijske uprave istarske Lorisa Kozlevca za prošlu godinu navodi se: »Za populaciju maloljetnika karakteristično je da kaznena djela i prekršaje često ne čine sami, nego u grupama od troje ili više počinitelja, pa je tako tijekom 2005. godine na području Policijske postaje Poreč u suizvršilaštvu počinjeno osam kaznenih djela i to šest kaznenih djela nasilničkog ponašanja i dvije teške krađe. Na području porečke policijske postaje maloljetne osobe evidentirane su kao počinitelji 26 kaznenih djela i to najviše iz nasilničkog ponašanja (!) te zloporabe opojnih droga, dok su kao počinitelji prekršaja ukupno evidentirani 231 put i to najviše iz remećenja javnog reda i mira, drskog ponašanja te tuče, svađe i vike na javnom mjestu«.

Da nešto nije u redu upozoravaju i u porečkom Centru za socijalnu skrb. Po njihovim prošlogodišnjim statističkim podacima, kako doznajemo od ravnateljice Marije Trošelj, moguće je utvrditi da je ukupan broj djece, maloljetnika i mlađih punoljetnika s poremećajima u ponašanju u blagom porastu u odnosu na godinu ranije.

– Prethodne je godine ukupan broj evidentirane djece, maloljetnika i mlađih punoljetnika bio 151, dok je lani evidentirano njih 173. Osim toga, prethodne je godine troje djece s poremećajima u ponašanju bilo uključeno u naš tretman, dok je lani taj broj porastao na 20. To jasno pokazuje da ima sve više djece s poremećajima u ponašanju, odnosno da se dobna granica pojave tih poremećaja spušta, što je vrlo zabrinjavajuće, upozorava Trošelj.

Blago ili ne, radi se o gotovo sedam puta većem broju djece nego prethodne godine!

Poremećaji u ponašanju uglavnom su kasni izlasci i boravak vani u noćnim satima bez nadzora roditelja ili neke druge odrasle osobe, što je vrlo značajan rizični čimbenik. Drugi oblik poremećaja su tučnjave i uništavanje tuđe imovine. U takvim slučajevima roditelji i djeca uključuju se u poseban tretman Centra te se, prema potrebi, izriču mjere iz obiteljsko-pravne zaštite.

Iako o postojanju maloljetničkih bandi na području grada Centar nema službenih informacija, njegovi djelatnici upozoravaju da raste broj djece s poremećajima u ponašanju. To upućuje na potrebu većeg angažmana lokalne zajednice, koja bi trebala mladima što prije organizirati različite sadržaje za provođenje slobodnog vremena, ali i na povećanu potrebu za savjetovališnim radom, kako s roditeljima, tako i s djecom.

Što kažu psiholozi?

Na nedavnoj sjednici Općinskog vijeća Kaštelir-Labinci tijekom izvješća o stanju sigurnosti povela se priča i o maloljetnicima. Policajac izvjestitelj tom je prigodom rekao da su jedne noći, odnosno jutra – bilo je pet sati, priveli oveću grupu tamošnje djece u dobi 14-15 godina u policijsku postaju i to pod »debelim maliganima«. Što rade djeca u takvom stanju i na takvom mjestu u to vrijeme?

Što o tim pojavama kažu psihologinje Jasna Sloković (u gornjoj) i Vilma Bednar (u donjoj srednjoj školi)? Obje su suglasne: o postojanju maloljetničkih bandi, odnosno delikventnih grupa ne mogu govoriti kao definitivnoj činjenici, ali mogu na razini pretpostavki.

– Ne mogu ništa konkretno reći, ali često čujem od učenika kako govore za svoje prijatelje: on je tamo s njima i to će ga uništiti, ili ja vam samo to znam – da postoje i ništa više. Mislim da je situacija ozbiljna i da zajednica treba nešto poduzeti, jer kako sada ispada, za takve pojave nitko nije zadužen. Mi, stručno osoblje u školama, toliko smo prezauzeti svakodnevnim poslom da fizički ne stignemo i o tome voditi računa. Slično je i s našim kolegama u Centru za socijalnu skrb. Tko bi se u Gradu mogao time baviti, zdvojno pita Sloković. Smatra da bi bilo najbolje osnovati poseban tim koji će činiti predstavnici različitih institucija i koji će usvojiti određen program po kojem će onda djelovati. Jer, radi se o grupi isfrustrirane djece koja se poistovjetila s određenim vidom agresije i na taj način iskazuje svoje nezadovoljstvo.

Zadnjih se godina u donjoj školi sve češće pojavljuju razni vidovi neprimjernih ponašanja – od pomanjkanja poštovanja i uništavanja imovine, do bullyinga i agresivnih istupa, nasilja, zloporabe droga, ucjena… Sve to dovodi do ekstremnih ponašanja – fizičkih obračuna maloljetničkih grupa, nošenja oružja i ucjena, što sve više počinje nalikovati svijetu kriminala.

– U takvu sliku realnosti uklapa se i Goodmanova izjava da u svijetu koji propada ponajprije propadaju djeca. Mladi su zbilja najranjivija skupina pa zbog nezrelosti i neiskustva često doslovno utrčavaju u probleme. Skloni osobnom precjenjivanju, a vođeni prioritetima pripadajuće skupine, upuštaju se u negativna ponašanja pa se djelatnici škole postavljaju u sve zahtjevnije uloge noseći pritom teret koji su im drugi prepustili, što izaziva njihovu dodatnu rezignaciju, smatra Vilma Bednar. Napominje poseban problem – nepostojanje stručnih timova po školama, odnosno sve veća opterećenja za jednog stručnog suradnika, pedagoga ili psihologa u školi. Za uređen, pravedan i siguran život u zajednici, smatra ona, odgovornost moraju snositi svi – nastavnici, roditelji, socijalni radnici, ali i političari i privrednici.

Najjednostavnije bi bilo problem maloljetničke delikvencije smjestiti u kategoriju psihičke patologije pojedinca, disfunkcionalne obitelji ili razvojnih faza adolescenata. Takav pojednostavljen pristup često se pojavljuje u medijima, upozorava Bednar, a to krije opasnost pogrešnog zaključivanja.

– Drugi pristup ukazuje da je devijantno ponašanje u funkciji socijalnog sistema iz kojeg izvire. Koliko god nam to izgledalo neprihvatljivo, rizična ponašanja mladih svojevrstan su odgovor na probleme u njihovom okruženju. Praćenjem određenih pojava priobalni i ekonomski jači gradovi imaju više problema s maloljetničkom delikvencijom, a problemi nasilja gotovo ciklički se manifestiraju u izvansezonsko doba godine. To ukazuje da na neprihvatljivo ponašanje mladih utječe više rizičnih faktora, koje treba sagledati iz različitih aspekata, naglašava Vilma Bednar.

Nameće se stoga zaključak da nije dovoljno djelovati samo unutar obitelji i škole, već i u samoj lokalnoj zajednici, općini i gradu. Valja znati prepoznati i sadašnje potrebe mladih, ne nuditi im nešto što smo mi, starija generacija, prepoznavali i trebali, jer je to njima nepoznanica. Ako se tako ne postavi i porečka sredina, upozoravaju stručnjaci, negiranje ili minoriziranje problema maloljetničke delikvencije u vlastitom dvorištu, pa tako i bandi, moglo bi se vratiti kao bumerang.

Maloljetnici lani počinili više od tristo kaznenih djela

Iz odgovora načelnika Policijske uprave istarske Lorisa Kozlevca na naš upit o maloljetničkom kriminalu u županiji tijekom prošle godine doznajemo da su čak 343 kaznena djela počinili maloljetnici. Od toga su 76 kaznena djela počinila djeca, osobe mlađe od 14 godina, a ostalo njihovi »kolege« do 18 godina. Najviše se radi o teškim krađama (147) i krađama (65), a njih 52 javlja se i u »ulozi« kaznenih djela zloporabe opojnih droga.

U 188 slučajeva se maloljetne osobe javljaju kao prekršitelji zakona iz područja javnog reda i mira, dok se iz ostalih zakona javljaju u 246 slučajeva.

Vesna Medvedec, Glas Istre