Vjerojatno je sve nas dirnula priča samohranog oca sa petoro djece emitirana nedavno na nacionalnoj televiziji. Jednako nas je vjerojatno dirnula i priča radnika koji moraju štrajkati da bi koliko toliko upozorili na svoj položaj. Nitko zapravo niti ne može ostati ravnodušan na takve priče. Tada postajemo svijesni svojih blagostanja.
Premda geografski daleko, te nam priče postanu bliže. Sličnih priča ima i u našoj blizini. No, reagiramo samo kada mediji prenesu takve priče. Zašto ne reagiramo kada znamo da naši susjedi imaju sličnih problema? Kako to da nas dirne priča koju prenese televizija, dok nas niti malo ne dirne priča o susjedu ili poznaniku koji jedva spaja kraj s krajem?
No, postoji još jedna razlika, a to je da nas više dirne priča samohranog oca sa petoro djece ili oca koji provaljuje u apoteku da bi ukrao hranu za bebu nego priče radnika koji štrajkaju glađu da bi upozorili na svoj položaj? Zašto je to tako? Zašto i mediji na kraju krajeva ne izrade reportažu o rodbini radnika koji štrajka glađu već su im draže puno šokantnije priče? Ili barem naoko puno šokantnije priče?
Koji je taj moment koji nas čini osjetljivijima na priče o sirotom ocu nego priče o obespravljenom radniku? Možda osjećaj ugode! Jer se osjećamo ugodnije kada pomognemo onima kojima možemo pomoći, ajde budimo iskreni, od svog suviška! Ili kada nas način na koji pomažemo ne obvezuje previše.
Uz dužno poštovanje prema svima koji se skroz daju u želji za pomoći, svi mi nekako proračunamo prije nego uputimo pomoć. Možda zato radije pomažemo onima za koje znamo da će se zadovoljiti bilo kakvom pomoći. A ne želimo pomoći onima oko kojih je cjelokupna situacija kompleksna, poput spomenutih radnika koji štrajkaju glađu za svoja prava. Jer njima nije potreba bilo kakva pomoć, njima treba pravda koja će mijenjati cjelokupan pristup, dakle puno dugoročnija pomoć.
Možda se iza svega krije naša želja da ne pomognemo uopće, ako ne možemo pomoći u potpunosti! Što je od toga ispravno, ne pomoći uopće ako znamo da nećemo moći dugoročno pomoći, ili pomoći samo onda kada znamo da je bilo kakva pomoć dobro došla?
Najispravnije bi bilo pomoći i jednima i drugima, koliko mogućnosti dopuštaju, međutim, nemoguće je pomoći svima. Nemoguće je i u potpunosti pomoći svakome. Još je teže pomoći onima kojima je potrebna pomoć na način da se ostvare njihova prava, ako oni koji bi morali pomoći ne žele ili ne znaju pomoći. Upravo se u tome možda krije još jedan od odgovora zašto radnije pomažemo onima za koje znamo da će se zadovoljiti bilo kakvom pomoći, nego onima kojima je potrebna dugoročnija pomoć.
Naime, npr, obespravljenim bi radnicima najprije trebao pomoći njihov poslodavac, onda njihov sindikat, te u konačnici država. Možda zaziremo od opterećivanja samih sebe takvim slučajevima jer možda razmišljamo na način : ZAŠTO BI MI POMOGLI ONIMA KOJIMA UOPĆE NE POMAŽU NITI ONI KOJI BI IM TREBALI POMOĆI? U slučaju samohranog oca, on zapravo i nema od koga potraživati pomoć, jer na gotovo ništa i nema prava, pa se više senzibiliziramo sa takivm slučajevima. Je li i to ispravno? Odnosno je li ispravno ne pomoći onima kojima ne pomažu niti oni koji bi trebali, a pomoći onima koji nemaju od koga tražiti pomoć?
U svim je takvim i sličnim slučajevima vrlo indikativno to, da nitko od njih ne traži pomoć, nitko tko od njih ne moli za pomoć. Vjerojatno je razlog tomu u osobnom ponosu, možda i u osobnom shvaćanjiu da se sami moraju boriti za sebe i u shvaćanju da ne žele nikome biti na teret.
A mi smo takvi da ćemo vrlo teško pomoći ako nas netko za to moli, ako mi sami od toga i nemamo nekakve koristi. Draže su nam priče kada netko ne moli za pomoć, i mi se tada pojavljujemo kao iznenadi heroji. To nam možda čak malo podiže ego, i taj ego shvaćamo kao nadoknadu za uslugu. Mislite da nije tako? Koliko puta stanemo autostoperima? Koliko puta udijelimo prosjaku novac? Koliko puta se oglušimo na molbe da posudimo novac ako nismo sigurno da će nam biti brzo vraćen? Vrlo rijetko, jer znamo da nećemo ništa dobiti zauzvrat.
Zato radije pomognemo onome tko nas ništa ne moli, nego onima koji nas mole za pomoć! A obespravljeni radnici mole za pomoć državu, vladu, sustav. A to smo svi mi. A mi tako ne volimo da nas netko moli za pomoć, ako znamo da nećemo dobiti ništa zauzvrat. Što je ispravnije, pomoći samo onda kada znamo da ćemo nešto dobiti zauzvrat, pa makar to bio povećani ego, ili ne pomoći ako ne možemo ništa očekviati zauzvrat?

Pomozi sirotu na svoju sramotu! Možda je načina na koji često pomažemo naša sramota!

zzlevak