piše: Goran Prodan

Neće se svi, možda čak ni većina složiti, ali stanje u istarskom graditeljstvu je katastrofalno i alarmantno. Ono što naši turistički marketinški stručnjaci »prodaju« kao zeleni kutak Mediterana kakav je nekad bio, sve više postaje kombinacija španjolskih apartmanskih kasarni, talijanskih marina, blijedih imitacija provansalskih i toskanskih vila, bivših štala s bazenom, zagušenih povijesnih jezgri gradića, devastiranih štancija, sela pretvorenih u vikendice i spavaonice… jedan nesuvisli konglomerat betona, bloketa, falših starih kupa, plastičnih škurnica, gipsanih lavića, vrtnih patuljaka i starih vozova s điranima i petunijama. Graditeljstvo s jedne strane obojano kičem, s druge »run & gun« politikom: gradi što više, prodaj što prije, ne obaziri se puno na planove i propise, a kamo li na baštinu, krajobraznu, tradicijsku, kulturno-povijesnu.

Novinarski pretjerujemo? Evo onda ocjena iz Prostornog plana Istarske županije, koji je njena Skupština donijela u veljači 2002. godine. U poglavlju »Zaštite graditeljske baštine« autori Plana, sve sama titulirana imena, ocjenjuju da su »procesi i događaji u posljednjih stotinu godina promijenili kulturni lik Istre više no u prethodnih 3.000 godina i nagovijestili antropogenu ekspanziju u kojoj nema previše mjesta za kvalitetnu redefiniciju odnosa prema baštini«. Opisujući u nastavku te degradacijske procese u graditeljstvu, detektiraju tri njihova uzorka. Prvi je urbanizacija u 19. i 20. stoljeću kojom dolazi do »ekspanzije izgradnje na lokalitetima izvan povijesne jezgre čime se drastično mijenja povijesne jezgre prema suburbanom ili ruralnom okolišu«. Slijedila je deagrarizacija u drugoj polovici 20. stoljeća, čiji je neposredni rezultat »oko 200 naselja ili njihovih dijelova u stanju potpune napuštenosti i visokoj fazi destrukcije«. Dolazi i do »rasipanja forme ruralnog naselja te introdukcije čisto urbanih formi i suvremenih materijala u arhitektonskom izričaju«, te do »gubitka identiteta velikog broja manjih urbanih naselja u izohronama od 15 do 30 minuta vožnje automobilom od središta gravitirajućih povijesnih urbanih cjelina te stvaranje suburbanog kontinuuma neodređenog sadržaja, forme i projekcija razvoja«. Naposljetku, tu je i bespravna gradnja s kraja 20. stoljeća kao jedan potpuno nekontrolirani proces koji do kraja uništava ambijentalne vrijednosti prostora i arheološki fundus. »Takva ´tepih´ izgradnja malih i građevinski bezvrijednih objekata u potpunosti mijenja karakter kultiviranog agrarnog krajolika«, piše u županijskom Prostornom planu.

Jezik je malo stručniji od novinarskoga, ali dovoljno jasan. Stanje je loše, zabrinjavajuće. Bilo je takvo u vrijeme kreiranja i donošenja županijskog Prostornog plana početkom ovoga tisućljeća, a danas je još gore. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe i prepoznati metastaze tog graditeljskog raka koji rastače istarske krajobraze, urbane cjeline, priobalje. Netko tko bi nakon 30, 40 godina izbivanja iz Istre ovih dana prošetao njenim gradovima i naseljima, mnoga ne bi uopće prepoznao. Posebno ne ona manja u primorju ili u susjedstvu primorskih povijesnih centara koji su ih doslovce »pojeli«. Medulin, Savudrija, Premantura, Rabac, Funtana, Dajla… ali i neposredni okoliš Vrsara, Novigrada, Umaga… Oko Poreča su prije pola stoljeća postojala mjesta Špadići, Materada, Vranići, Gulići, štancije Vergotini, Vodopija, Bašarinka, Bergamante… danas je praktički sve to jedan grad.

Naravno, graditi se mora jer raste broj stanovnika kojima uz stambene površine trebaju i novi društveni sadržaji, a šire se privredne djelatnosti. No, da li se baš mora apartmanskim kasun-zgradama upropastiti Premantura, dio Baderne ili pogled na novigradsku jezgru? Da li dogradnjama treba upropaštavati gotovo sve štancije uvozeći arhitekturne oblike iz drugih krajeva Sredozemlja kao što je to primjerice u Baratu kraj Višnjana ili u Svetom Lovreču? Da li baš svaki dio obale treba načičkati hotelima, apartmanskim naseljima i marinama? Da li je normalno na parcelicama od 200, 300 kvadrata zidati »nebodere« i to unutar planskim dokumentima dozvoljenih gabarita? Da li jedno stoljećima agrarno područje treba rasturiti industrijskom zonom?

Pitanja bismo mogli nizati unedogled i papagajski ih ponavljati te ponovno citirati dokumente političke vlasti i zdvojno konstatirati da papir trpi svašta, a prostor još i više. I »tek« je riječ o prostoru, a ne o društvu. Naime, što sociološki znači jednom selu od stotinjak stanovnika odjednom dograditi apartmana za još toliko povremenih stanovnika? Ili na jednoj štanciji s tri, četiri obitelji udeseterostručiti broj kuća? Otvaraju se i ozbiljni kulturološki problemi, jer doseljenici dolaze iz drugačijih sredina, pa i govore drugačijim jezicima, a njihova masovnost ne dozvoljava asimilaciju »alogenih«, nego potiče akulturaciju »autohtonih« stanovnika. Potencijalni su, vrlo realni, konflikti na razini svakodnevnog života, jer seljačko gospodarstvo ima drugačije ritmove, pa i mirise od vikend-naselja koje mu je niklo do štale. U gradićima pak možemo govoriti o balastu apartmanskih spavaonica u predgrađu ili pretvaranju povijesnih jezgara u hotele, restorane i trgovine koječega, bez stalnih stanovnika, s problematičnim disproporcijama u komunalnoj infrastrukturi i uslugama, pa čak i o političkim implikacijama novih demografskih i socioloških slika.

Dakako, sve počinje od ljudi, pa i graditeljski barbarizam u kojem danas živimo. Predstavnici građana donijeli su urbanističke planove po kojima se mogu graditi bezlični »kasuni« na tri kata, po kojima tlocrtna izgrađenost parcele u stambenom naselju može biti i 80 posto, a po kojima nije dovoljno precizirano kakvi su to tradicijski oblici gradnje i materijali. Sami građani su redovito najžešći u traženju proširenja građevinskih područja, dakako, u pravilu vođeni vlastitim interesima: otvaranja mogućnosti izgradnje, ali još više velike zarade koju ostvaruju kao vlasnici urbaniziranog zemljišta koje, naravno, prodaju pitajući za cijenu, a ne za konkretnu namjenu. Građani su ti koji bespravno grade ili grade izvan dozvoljenoga. Istina, među njima je puno »turista« ili »oslobodioca«, ali ne zaostaju ni domicilni stanovnici. Oni isti koji će kasnije škičati i zvati novinare i inspekcije kad im se u susjedstvu podigne zgradurina čije su gabarite, nota bene, sami odobrili ili se s njima prešutno složili jer im je konveniralo kad su dizali kat na svojoj kući. Sada, kad vide što su time omogućili, tuku se po glavi.

Za razliku od običnih građana, stručnjaci koji pripremaju urbanističke planove i projektiraju naselja i zgrade dobro ih vide i prije nego što izrastu u prostoru. No, i stručnjaci su »samo ljudi«, pa je i među njima nestručnih, nehajnih ili halapljivih s adekvatnim posljedicama. Od toga da ih ne boli društvena briga što će se tamo nekim Čabrunićima, Paradižu ili Brkaču dogoditi izgradnjom cijelih naselja vila ili apartmanskih zgrada, jer uostalom i građani i političari to tamo žele, do toga da će – kad se dobro plati – studiju utjecaja golf terena na okoliš napraviti tako da baš sve bude u superlativima, med i mlijeko, rože e fiori. Bog Novca u pravilu nadjača božicu Ljepote, a posebno onu Mudrosti i Smjernosti.

Zato su građani i stručnjaci ipak pijuni u velikoj igri građevinskih i poduzetničkih moćnika, investicijskih mešetara i političara. Obično se u medijima voli rabiti termin »građevinski lobi« iako bi gdjekad odgovarala i žešća riječ poput – »mafija«. No, isto tako jedan, istina, manji dio građevinskih poduzetnika vrlo su profesionalni i korektni investitori koji u cijelosti poštuju urbanističke uvjete, grade isključivo s dozvolama i prodaju objekte s urednom uporabnom dozvolom. To što i neki od njih projektiraju, zidaju i prodaju nešto čega se privatno »jeno malo srame«, čak i kad su gabariti manji od dozvoljenih, samo je indikacija da su i takvi svjesni da uništavaju prostor u kojem najčešće žive ili su čak u njemu rođeni. Ali, vele, ako oni neće, radit će netko drugi, možda još i gore svari. Naravno, ni ti »moralni« ne mogu sakriti one druge koji neće prezati ni od perfidnih štoseva kao što je spuštanje stropova za 20, 30 centimetara ispod građevinski dozvoljenih, a da bi u okviru ukupno dozvoljene visine zgrade ugurali barem još i mansardu, još sto kvadrata po dvije tisuće eura. Ni »moralni« političari, koji barem dijelove svojih gradova i naselja nastoje spasiti od prekomjerne ili bespravne gradnje ne mogu amnestirati one koji za jednu dobru šniclu zakolju cijelo tele, pa da bi sebi »neprimjetno« urbanizirali parcelu na atraktivnoj štanciji prošire njeno građevinsko područje za još 20 parcela.

Najopasniji su, dakako, oni koji pokreću i realiziraju megaprojekte koji u potpunosti i nepovratno degradiraju prostor. To su redovito razvojni prioriteti koji donose takav gospodarski i društveni boljitak od čijih se brojaka običnom biraču vrti u glavi. Protiv njihovih argumenata povećanja lokalnih proračuna, poboljšanja komunalne i društvene infrastrukture, smanjivanja nezaposlenosti i upućenijim se skepticima teško boriti, naročito kad ih promoviraju »naši«. Tim više što su putovi novca, a njih u 99 posto slučajeva valja slijediti, pomno skriveni i političkom euforijom zamagljeni. Naposljetku, i običan građanin/birač je često vrlo pragmatičan, pa čak i kad »zna« ili »osjeća« da apartmanizacija, betonizacija, marinizacija ili golfizacija štete njegovom okolišu i nekim važnim aspektima kvalitete njegova života, neće se jako usprotiviti jer vidi da je u manjini i da se ne može glavom o zid, pa će radije pokušati nešto u takvom projektu »ušićariti«.

Kad u ovu pesimističnu sliku dodamo i nefunkcioniranje »institucija sistema« i »pravne države« koji se ogledaju u korumpiranosti i neučinkovitosti svih kontrolnih i sankcionirajućih službi – od uprave, lokalne i državne, preko inspekcija do policije i pravosuđa, onda je rezignacija još veća. Kako građaninu smisleno objasniti zašto se godinama, gotovo desetljećima ne ruši zgrada s 10 stanova podignuta bez građevinske dozvole na poljoprivrednom zemljištu ili tisuću raznoraznih vikendica razasutih uz more? Koje je opravdanje da se ne donose, pa čak i ne provode izvršna rješenja o rušenju bespravnih dogradnji hotela ili bespravnih izgradnji sakralnih objekata, a »Marku Šviku« ekspresno se ruši i najobičnija »tetoja« ili septička jama, istina i one bespravno sagrađene? Kako građaninu koji uredno plaća porez objasniti toleranciju ili površnost u kontroli zidanja na crno, zidanja izvan dozvoljenih gabarita (istina, samo za jednu ciglu, ali ipak), zakulisnih proširenja postotaka izgrađenosti ili prodaja društvenog zemljišta bez natječaja i za dva črna i dva bila, a iza kojih obično stoje moćni lovatori i/ili moćni političari? Kako »običnom« građaninu i poduzetniku bez »šantula« objasniti da građevinsku dozvolu netko dobije za dva dana, a netko ni za dvije godine ili je pak dobije u centrali kad nije uspio u ispostavi? Što građani mogu reći kad na njihove prijave graditeljske devastacije i degradacije prostora najčešće ne reagira nitko u cijelom nizu manje ili više odgovornih: od komunalnih redara, preko inspekcija do državnoga odvjetništva? Kako biračima objasniti da ni 12 tisuća njihovih potpisa nije dovoljno za referendum o sumnjivoj urbanizaciji zemljišta u Istarskoj županiji koji se po njenom statutu može pokrenuti i s pet tisuća potpisa?…

Kako se u jednoj takvoj moralno, ali i izvršnopravno rastrojenoj situaciji uopće baviti temama kao što je educiranje ili »podizanje svijesti« stanovništva o pravim vrijednostima prostora, kulturnog i povijesnog nasljeđa koje imaju sreću uživati, ali i obavezu štititi? A ljudima bi trebalo biti jasno ili pak objasniti da je napadno fugiranje istarskih kamenih kuća potpuno netradicionalno i teška »kičerica«, a ne nešto čemu se treba diviti, da se vrsarski kaštel treba(o) ožbukati jer je kao takav i zidan, da se seoske kuće ne smiju dozidavati bloketima, da se na Areni ne smiju probijati temelji i stavljati parapeti, da se na obnovljene ruralne kuće ne stavljaju satelitske antene i klima-uređaji, a na palače u starogradskim jezgrama neonske reklame i majice…

Gradovi i naselja moraju živjeti, a to podrazumijeva da se moraju i građevinski širiti. Razumljivo je da neka neizgrađena područja valja u to ime »žrtvovati«. Nažalost, nije dovoljno razumljivo da neka područja i građevinske cjeline valja bezuvjetno zaštititi. Ni županijski prostorni plan, a ni oni gradova i općina u tome nisu dosljedni i imperativni, čak ni kad precizno detektiraju probleme. Završit ćemo jednim primjerom iz talijanske autonomne regije Alto Adige ili Südtirol. Regionalni propisi od graditeljske devastacije i degradacije čvrsto i precizno štite njihove štancije (tzv. massi), naročito one iznad 500 metara nadmorske visine čijim se stanovnicima iz budžeta čak subvencioniraju troškovi stanovanja u razmjerno nepovoljnim uvjetima, jer nije dovoljno samo čuvati graditeljsko nasljeđe, nego i život u njemu.

Iz Prostornog plana Istarske županije

Neujednačena i nezadovoljavajuća očuvanost i zaštita graditeljskog nasljeđa

Pojedinačno gledajući, može se utvrditi ugroženost ukupnog fonda kulturno-povijesnog nasljeđa. Dok su povijesne urbane cjeline kako-tako zaštićene, ako izuzmemo degradaciju njihove slike u okolnom prostoru, ruralne povijesne cjeline zbog nepostojanja učinkovitih zaštitnih mehanizama intenzivno gube svoja povijesna obilježja. U izuzetno teškom stanju su brojne povijesne građevine, ruševine svih grupa i vrsta te arheološki lokaliteti pojedinačno i u kompleksima, bez obzira na njihov značaj i smještaj. U najtežem je, pak, stanju kultivirani agrarni krajolik, koji je praktično nezaštićen i vrlo osjetljiv već i na promjene agrotehničkih mjera.

Potrebno je naglasiti da je sadašnje stanje očuvanosti, istraženosti i zaštite kulturno-povijesnog nasljeđa u Istarskoj županiji neujednačeno i općenito nezadovoljavajuće. Općenito govoreći, nedostaje financijskih sredstava za održavanje i investicijsko održavanje, specijalizirane institucije su nedovoljno ekipirane, istraživanja se ne provode sustavno (a posebice istraživanja izvorne arhivske građe i arhitektonska snimanja povijesno-kulturnih cjelina), protek vremena od preventivne zaštite do trajne zaštite je predug, inspekcijsko postupanje je nedovoljno učinkovito, i naposljetku, razina edukacije o značaju kulturno-povijesnih dobara na vrlo je niskoj razini. Situacija u kojoj se danas nalaze kulturno-povijesne graditeljske cjeline duboko je povezana s razvojem i trenutkom suvremenog života, a vrlo jasno očitava i nedostajući stupanj identifikacije stanovništva s kulturnim toposom.