Piše Zvjezdan STRAHINJA, Glas Istre

Što je zajedničko kamenu koji je označavao granicu između Mletačke Republike i Austrije kod sela Bašići, zatim grbu obitelji Fioranti u Vodnjanu, te lijevoj »glavi« šterne na trgu u Svetvinčentu? Ne mnogo, osim da je riječ o neprocjenjivim povijesnim spomenicima koji su – netragom nestali! Graničnik je ukraden koncem prošle godine, grb s renesansne palače prošlog svibnja, a kamen na šterni prije gotovo dvije godine. Na taj su način podijelili sudbinu mnogih znanih i neznanih kamenih predmeta i spomenika koji su platili ceh ljudskoj taštini, ali i želji za zaradom pod svaku cijenu.

Kameni materijal s autentičnom patinom danas se cijeni kao suho zlato. Uslijed sve intenzivnije revitalizacije Istre, a ustvari izgradnje novih kamenih kuća te obnove starih zdanja, potražnja za obrađenim kamenom sve je veća. Uopće, kamen je sve cjenjeniji građevinski materijal. U to se uklapa i pomodarska ideja da je sve kameno vrijedno i lijepo, a koja je dijelom i odgovorna za devastaciju povijesne i kulturne baštine. No, uz priču o krađi kamenih predmeta treba napraviti jasnu distinkciju između kulturnih spomenika i kamenog građevinskog materijala poput erti, škrila i kamenih pragova. Uostalom, dok se prisjećamo slučajeva devastacije i krađe kulturno-povijesnih fragmenata poput tri primjera s početka priče, istovremeno se odvija otimačina mnogih bezimenih i neregistriranih predmeta. Ipak, i jedno i drugo možemo okarakterizirati kao najgori mogući obliku profiterstva nauštrb vlastitog naslijeđa.

Kada govorimo o krađi kamenog materijala treba jasno razlučiti i krađu s ciljem prodaje, koja se često obavlja po narudžbi, od krađe za vlastite potrebe. Potonje je, uvjeravaju nas mnogi, oduvijek prisutno u narodu koji je pri gradnji vlastitih kuća koristio materijal antičkih spomenika, urušenih kaštela i slično.

Daleko je opasnija krađa predmeta namijenjenih tržištu koja očito cvjeta u Istri i koja je lišena ikakvih skrupula. Po svemu sudeći potražnja za kamenim materijalom postoji, pa je i ponuda sve izdašnija. O tome svjedoče mnogobrojne kuće uređene u takozvanom autohtonom stilu s pregršt kamenih elemenata. Istovremeno, na drugim mjestima u Istri sve su evidentnija okrnjena napuštena zdanja s kojih je isti taj materijal doslovno poharan.

Na cijeni je sve – od kamenih erti, koje trebaju istovremeno stvoriti dojam arhaičnosti i luksuza, preko grla šterni koje dominiraju dvorištima iako u njima nikada nije bilo vodospreme, do uljanica, kamenih korita i vaza, koje trebaju zadovoljiti predodžbe investitora o autentičnom istarskom stilu. Iluzorno je vjerovati da takvu ponudu starih kamenih predmeta ne dirigiraju dobro organizirane skupine kradljivaca i preprodavača.

Koliko su skupine aktivne pokazuje nam činjenica da se po mnogim selima krađa odvija pred nosom mještana. Jedan od primjera koji nam je prepričalo više osoba ustrajnih u anonimnosti vodi nas u okolicu Svetvinčenta, gdje su nepoznati radnici usred dana pristigli s kamionom s dizalicom kako bi odnijeli tuđe grlo šterne. U tome su ih, na svu sreću, spriječili revni susjedi, ali je neuspio pokušaj krađe vjerojatno platio neki drugi objekt koji nije imao tko zaštititi. Svjedoka više takvih slučajeva nalazimo diljem Istre, ali je znakovito da svoje tvrdnje ne žele potvrditi imenom i prezimenom.

– Krade se sve. Sve kameno što je imalo skriveno od pogleda, nastradat će kad-tad, govori nam jedan od sugovornika koji je želio ostati anoniman pod svaku cijenu. Zašto ustraje na neobjavljivanju imena? Navodno su mu osobno prijetili ljudi za koje pretpostavlja da su u tom nezakonitom poslu. Tko su te osobe i tko su krajnji korisnici preprodajnog lanca kamenjem?

– Možete i sami zaključiti. O onima kojima je kamen namijenjen svakodnevno piše i vaš list. Nije teško pratiti tragove. Tko gradi u Istri? Koje se stancije obnavljaju ili grade iznova? Gdje će takav kamen uopće završiti ako ne na stancijama ili novim »autohtonim kućama u istarskom stilu«. Za jednu veću kuću treba šleper kamenog materijala. Otkuda? Najčešće iz zapuštenih sela i zabačenih stancija. A kupci očito i ne postavljaju previše pitanja, kaže naš anonimni sugovornik.

Objašnjava da je daleko teže uhvatiti trag kamenim spomenicima kulture koji se najčešće krade prema narudžbi. Spomenici ne ulaze u otvoreni lanac trgovine, već se transakcija obavlja u četiri oka. Je li moguće da se švercaju preko granice? Naš sugovornik u to ne vjeruje. Prema njemu, odigravalo se to 90-ih, kada je naizgled kruta granica bila daleko mekša za šverc takvom robom. To je, smatra on, bilo i vrijeme krađe kulturnih spomenika prema narudžbama iz inozemstva, a manje običnog kamenog materijala koji na cijeni dobiva tek posljednjih nekoliko godina. Ilegalna se trgovina kamenjem odvija i sudeći prema policijskoj evidenciji. U prošloj je godini, naime, prijavljeno dvadeset kaznenih djela u kojima su se na meti kradljivaca našle kamene erte, podne ploče, škrile, uljanice, kapiteli i sudoperi. Od toga, 14 je krađa riješeno, počinitelji su poznati, a po slovu Kaznenog zakona slijedi im novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine.

Ako ova brojka i ne izgleda velika, treba imati na umu da se mnoge stvari još uvijek ne prijavljuju. Razlog je i što se otimačina u napuštenim selima odvija kontinuirano nekoliko godina bez reagiranja vlasnika. Uostalom, kradljivcima pogoduju neriješeni imovinski odnosi i nepoznato vlasništvo objekta.

– Jadan je onaj koji krade, ali i onaj koji kupuje. Često taj kamen i ne vrijedi toliko koliko ljudi misle. Ako na njemu postoje uklesane dvije crte, ne znači da on nešto i vrijedi. Ima vrijednost samo mase kamenog materijala. Ljudi mogu kupiti novi kamen i patinirati ga da izgleda poput starog. I što je najbolje, mogu naručiti ono što žele. Međutim, stari je kamen za nas vrijedan dokument. A njegovom ugradnjom na druga mjesta dovodimo u zabludu sljedeće generacije, kaže Branko Orbanić, vlasnik žminjske tvrtke Capitel i stručnjak za očuvanje tradicionalne arhitekture.

Orbanić spominje da su kradljivci toliko aktivni da je u posljednjih desetak godina sve što se bez nekog većeg rizika moglo poskidati, nestalo – bilo da je riječ o napuštenim pučkim ili sakralnim objektima. Pa čak i kamenje teže od nekoliko stotina kilograma. To ukazuje da su kradljivci, ako ne savršeno organizirani, onda barem tehnički opremljeni za krađu. Na naše pitanje je li mu itko ikada, s obzirom da njegova tvrtka obnavlja stare objekte, ponudio sumnjivi kameni materijal, Orbanić odgovara da u pravilu nije imao takvih iskustava. »Važno je i kako se postaviš u javnosti prema tim stvarima. Ljudi znaju da smo ozbiljna tvrtka i kakvo mišljenje imamo o tome, pa nas i zaobilaze«, kaže Orbanić. No, prepričava posljednji slučaj kada je svjedočio krađi, a koji nas već uvodi u problematiku krađe kulturnih spomenika.

– Kao najsvježiji primjer mogu navesti krađu kamenog praga s arheološkog lokaliteta crkve sv. Severina kod Gurana na trasi plinovoda koji su arheolozi (iz Hrvatskog restauratorskog zavoda iz Zagreba, op. a.) istraživali prošlog ljeta. Zanimljivo je da je prag nestao posljednjeg dana istraživanja. Dakle, netko je sve dobro promatrao da bi odnio kamen koji ne može biti posebno zanimljiv osim na tom objektu, kaže Orbanić. On je nestali prag nadomjestio novim i patiniranim kamenom.

Ako je pak suditi prema riječima pročelnice Konzervatorskog odjela u Puli Narcise Bolšec Ferri, otimačina kulturnih kamenih spomenika u odnosu na njihov broj nije uzela toliko velikog maha koliko je to slučaj s ostalim kamenim materijalom. Primjeri s početka priče, a dodajmo tome i nestanak krune bunara u Dvigradu koncem 2004., slučajevi su koji su službeno evidentirani i s kojima je javnost već ranije upoznata. Uostalom, sreća je u nesreći što u memoriji čuvamo sjećanja na nestale spomenike, a što možda i ide u prilog tvrdnji da takve krađe ipak nisu pravilo.

– Moram priznati da informacije o krađi kamenih spomenika i sličnih stvari do nas dolaze u maloj mjeri. One se, ako ih ima, odvijaju daleko u zabačenim selima. Moguće je da neki od tih predmeta zaista imaju značajke kulturnih dobara, kaže Bolšec Ferri. Nastavlja da su konzervatori, od kada je ona u veljači 2006. imenovana pročelnicom pulskog odjela, s policijom sudjelovali na rasvjetljavanju dviju krađa kulturnih spomenika – spomenutog vodnjanskog grba te željeznih vrata i prozora na austrougarskoj reflektornici u Barbarigi. Kradljivca metalnih predmeta policija je i uhvatila, ali prekasno s obzirom da je materijal već bio prerađen. Slučaj grba, koji Bolšec Ferri naziva »flagrantnim primjerom krađe« ostao je neriješen.

– Takvi bi kradljivci trebali biti drastično sankcionirani, kako bi poslužili za primjer ostalima. Problem grba je što je on bio samo obješen na neki klin i bilo ga je lako skinuti. Međutim, neshvatljivo mi je da su ljudi sposobni tako nešto učiniti s predmetom koji na zidu visi nekoliko stoljeća, komentira Bolšec Ferri.

– Moram reći da sam razgovarala s kolegama i slažemo se da krađe kulturnih spomenika nisu česte. S druge strane, jasno mi je da postoji tržište kamenog materijala. Činjenica je da se na gradilištima može vidjeti materijal nečega starog i nečega što očito ne pripada tamo. No, to i ne znači da je riječ o kulturnom dobru koje, da bi to postalo, mora imati određene značajke. Nisam nikada naišla na kamen koji bi imao nekakvu dekoraciju i po kojem bismo ga mogli prepoznati i službeno reagirati, zaključila je pročelnica istarskih konzervatora koji se na relativno malom teritoriju Istarske županije mogu pohvaliti izuzetno velikim brojem registriranih spomenika kulture.

Na žalost, od policije, iako smo tražili, nismo dobili podatke na kojim su područjima Istre kradljivci kamenih predmeta najažurniji. Ipak, prema našim se saznanjima kao centri koji privlače kradljivce, a gdje se djelomično namiruju i krajnji korisnici, nameću područje središnje Istre, i to od Vodnjana preko Pazina do sjevera Poluotoka. Uz grb obitelji Fioranti poznat nam je i nestanak još jednog grba u središtu Vodnjana, koji su lopovi na koncu i vratili – vjerojatno pretpostavljajući da im je policija za petama. U Vodnjan nas vodi i ukradena kamenica za maslinovo ulje s Labinštine. Naime, vlasnik se, očito emotivno vezan za taj predmet, dao u potragu za njom te od raznih osoba dobio mig gdje je može naći. Uputio se u Vodnjan i od prekupca otkupio vlastitu kamenicu.

Sve to upućuje na to da je u Vodnjanu kamena mafija izrazito dobro organizirana. Pretpostavka za to je i bogato naslijeđe, i to ne samo u starim urbanim središtima Vodnjanštine, već i mnogih sakralnih i povijesnih lokaliteta na njenom širem području.

Među aktivnijim područjima ilegalne trgovine je i Svetvinčenat, gdje se kradljivci mogu podičiti da su iz strogog središta odnijeli »glavu«, odnosno ukrasni kamen na ogradi glavne vodospreme. I ne samo to, nekoliko mjeseci kasnije devastirali su šternu udaljenu tridesetak metara prema mjesnom groblju, te s nje otuđili oplatu, odnosno kamene ploče. Iz Pazina pak čujemo urbanu legendu prema kojoj prodavatelji obrađenog kamenja odvedu kupca do napuštene kuće samo da bi pokazali željeno grlo šterne – »in situ«. Na kupcu je da ga izvadi i pošteno plati, čime je prodavatelj, tehnički gledano, oprao ruke od krađe.

Kontaktirali smo i »trgovca« kamenom sa žminjskog područja koji u svom asortimanu čuva pet kamenih grla šterni starih oko 150 godina, a prodaje ih po cijeni od tri do pet tisuća eura. Navodi da neke imaju isklesane godine, a druge željezne okvire i okove. Na naše pitanje je li sve valjano s njihovim porijeklom i vlasništvom te odakle šterne potječu, prodavač se tek malo zbunio, a onda rekao da sve ima »zapisano na papiru«.

Po svemu sudeći, središnja je Istra, a da i ne spominjemo sjever, sa svojim mnogobrojnim napuštenim selima izvan glavnih putova te daleko od pogleda znatiželjnika, zlatna koka kamene mafije. Ipak, i sam jug stradava pred kradljivcima kamena. Goran Šaponja iz pulske Udruge za oživljavanje i zaštitu utvrde Casoni Vecchi navodi da su glavni izvor kamenog materijala Puljani prepoznali u starim vojnim kompleksima, prvenstveno mnogobrojnim austrijskim tvrđavama. Prema njemu, devastacija, koja je započela prije više desetljeća, još uvijek traje, a u posljednje su vrijeme na udaru kompleksi na sjeveru Pulskog zaljeva koje je vojska napustila prije nekoliko godina.

– Često obilazimo tvrđave (članovi udruge, op. a.) i susretali smo se s krađama koje smo i prijavljivali policiji. No, lopove je teško pronaći. Najočitiji primjeri krađe i devastacije je okolica Štinjana – od hidrobaze na Puntiželi do tvrđave Monte Grosso s baterijom. Ali, nema iznimke i nijedna napuštena tvrđava nije pošteđena. Na Katarini su se nalazili kameni zdenci izvan funkcije s nekih od tvrđava, a čim je vojska napustila područje, nestali su. Većinom stradavaju zanimljivi kameni elementi i lijepo isklesane ploče te metalni dijelovi. Krađe su se događale i nakon Drugog svjetskog rata, a razlog je bila neimaština. Sada je motiv za krađu isključivo zarada, kaže Šaponja koji glavni uzrok nalazi u strukturama koje bi o tim objektima trebale brinuti – ne tako davno vojska, a danas Grad Pula.

Priču o kamenoj mafiji zaključujemo s podsjetnikom iz crne kronike iz svibnja prošle godine. Tada je policija uhvatila »kamenog« lopova iz okolice Buzeta koji je iz dvorišta obiteljskih kuća ukrao pet kamenih korita i uljanica. U krađe se upuštao tako što je očito pratio vlasnike kuća te čekao najpovoljniju priliku kako bi predmete ukrcao u svoje vozilo i prodao ih nepoznatoj osobi. Znakovito je da je time vlasnicima nanio štetu od 12 tisuća kuna, dok je kamenice prodavao po pedeset i sto eura po komadu! Gdje je tu računica!? Da nemjerljivu štetu na kulturnoj ili etnografskoj baštini koju je počinio, i ne spominjemo.

Nove erte dvostruko jeftinije od starih?

Šest godina zatvora, pola milijuna kuna…