Plesna predstava “Utrka protiv vremena” u kazalištu, srijeda, 20.11.2024.
Plesna predstava “Utrka protiv vremena” duboko je intrigantno putovanje dviju osoba koje istražuje životnu igru koju svatko od nas igra u suvremenom društvu. Usred fokusa su napori koje ulažemo da pronađemo radost i smisao unatoč ubrzanom tempu života i očekivanjima okoline, ali i očekivanjima od nas samih.
Ova igra poziva na dublje razumijevanje i prihvaćanje životnih situacija, potičući nas da prigrlimo vlastitu autentičnost i ostanemo dosljedni sebi. Izazov je pronaći sklad između zahtjeva modernog svijeta i vlastite unutarnje biti.
Cilj igre je otvoriti se prema iskustvima, prigrliti svaki trenutak i pronaći unutarnju snagu koja omogućuje istinsko uživanje u životu.
- organizacija: UPPU Puls
- izvode: Nika i Luna Lilek
- uloge: Petra B. Blašković
- dramaturgija: Maja Sviben
Osvrt selektorice Jasne Fučkan:
UPPU Puls, UTRKA PROTIV VREMENA: Nika i Luna Lilek
Biografski duet, dramaturški intoniran kao duel – sestrinski (jedne s drugom), profesionalni (s tjelesnim naporima) i životni (s prihvaćanjem životnih odabira), pored radosti iznimne vještine energičnog plesa, donosi i živu, egzistencijalnu otjelovljenost dviju plesnih umjetnica u gotovo portretnim, osobnim dimenzijama njihovih napora, ulaganja i ponosa pri ostvarenjima, unatoč često nesklonim okolnostima. Dva različita temperamenta i različite plesne inklinacije, oblikuju scensku sferu zajedništva u dinamičnom dijalogu i dijagonalno ritmiziranom prostoru kroz ples koji je komunikacija, samoizražavanje i afirmacija. Jednako i kroz zadirkujući razgovor, u kojemu trenje nadmetanja postupno smjenjuju povjerljiva suočavanja s individualnim odricanjima zbog plesa. Unatoč ispovjedno utemeljenom pristupu, emocionalni raspon je dramaturški nijansiran pa postupno odnos konfrontacije i oponiranja u precizno odmjerenoj dinamici prelazi u sporazumni paralelizam, a kasnije i u izravnu međusobnu podršku. S izvorom u privatnom rakursu izvođačica, tjelesni iskazi manifestiraju iskonsku volju i užitak, kao očitovanje elementarne životne sile i time nadmoćno nadilaze performativnost govora.