25.11.2025. 14:27;
;
Početna / Politika / Peršurić u Saboru: Zakoni o prostornom uređenju i gradnji otvaraju vrata centralizaciji i udaljavaju građane od odlučivanja o prostoru Nakon prošlotjedne burne rasprave u Hrvatskom saboru o paketima zakona o prostornom uređenju i gradnji, predsjednik IDS-a i saborski zastupnik Loris Peršurić, danas je za saborskom govornicom ponovno otvorio tu temu te upozorio da predloženi propisi predstavljaju ozbiljan korak unazad u zaštiti javnog interesa i ulozi lokalnih zajednica u upravljanju prostorom.
„Radi se o zakonima koji otvaraju prostor centralizaciji, zaobilaženju lokalnih zajednica i stvaranju sustava u kojem će oni koji imaju najviše kapitala imati i najveći utjecaj na prostorni razvoj Hrvatske. Novi mehanizmi u zakonima omogućuju situacije koje se lako mogu pretvoriti u pritisak na vlasnike zemljišta i izravno zaobilaziti gradove i općine – jedine institucije koje stvarno brinu o javnom interesu. Rokovi od dvije godine, koje većina lokalnih jedinica nema kapacitet ispuniti, otvaraju vrata da privatni investitori preuzmu inicijativu i diktiraju sadržaj prostornih rješenja.“, naglasio je Peršurić.
Kao posebno problematičnu vidi mogućnost proglašavanja projekata od „posebnog interesa“, čime se investitorima daje prioritet, dok lokalna samouprava ostaje pasivan promatrač.
oglas
IDS naglašava da investitori nisu problem, oni rade svoj posao, već država koja predloženim zakonskim rješenjima stvara sustav u kojem kapital preuzima ulogu planera, dok javni interes ostaje u drugom planu.
Iako se u zakonima spominje priuštivo stanovanje, Peršurić ističe kako rješavanje tog pitanja apsolutno podržavaju, ali predloženi model ipak ide u krivom smjeru.
„Omogućavanje gradnje priuštivih stanova u gospodarskim zonama ili na poljoprivrednim zemljištima, ne predstavlja kvalitetno rješenje. To su dijelovi gradova gdje nema infrastrukture, nema vrtića, nema škola, nema normalnih uvjeta za život. A istovremeno, najatraktivnije stambene zone, one koje bi trebale biti dostupne ljudima koji ovdje žive, opet ostaju rezervirane za najbogatije investitore. Ako to prihvatimo, ljudi će biti potisnuti iz svojih vlastitih sredina“, napominje Peršurić te dodaje da kako ovakav pristup vodi stihiji, narušavanju kvalitetnog planiranja i daljnjoj centralizaciji, na štetu lokalne samouprave te kako je upravljanje prostorom jedan od posljednjih preostalih alata u rukama lokalnih zajednica, a nitko bolje od ljudi koji u tim sredinama žive ne zna što im je potrebno. Oduzimanjem tog alata, oduzimaju se i mogućnosti da se očuva identitet, ravnoteža i kvaliteta života u gradovima i općinama.
Naglasio je da IDS ne može podržati ovako predložene zakone jer prostor mora biti u službi ljudi, a ne kapitala. „Razvoj da – ali održiv. Investicije da – ali ne nauštrb građana. Planiranje da – ali u rukama onih koji u tim sredinama žive i stvaraju. Prostor je ograničen i neprocjenjivo vrijedan resurs” zaključio je Peršurić.
ISTARSKI DEMOKRATSKI SABOR
“Danas bih govorio o paketima zakona o prostornom uređenju i gradnji koji će snažno utjecati na naš prostor a time i na život svih naših građana. I odmah na početku moram reći: ovakvi zakoni otvaraju vrata praksama koje smatramo duboko problematičnima.
Prvo, omogućuje se niz mehanizama koji se, iako se tako ne nazivaju, vrlo lako pretvaraju u oblike izvlaštenja, u pritisak na vlasnike zemljišta i u situacije u kojima se lokalne zajednice jednostavno „preskaču“.
Drugo, zakoni daju prednost investicijama koje se mogu proglasiti projektima od posebnog interesa, u kojima lokalna samouprava može samo gledati sa strane.
Treće, rokovi koji se nameću gradovima i općinama od dvije godine su potpuno nerealni. Većina lokalnih jedinica nema resurse, ni stručne ni financijske, da bi to mogla ispoštovati. Posebno kod gradova, poput naših u Istri gdje je prostorno planiranje na visokoj razini. Na tržištu jednostavno nema dovoljno stručnjaka da bi se ispoštovali rokovi. Ti rokovi su postavljeni tako da ih se ne može ostvariti.
I što se onda događa?
Onda se otvara prostor da privatni investitori preuzmu inicijativu, pišu prijedloge, planove i rješenja – naravno, s ciljem koji je potpuno legitiman: maksimalni profit.
Ali ponovit ću, privatni investitori nisu krivi. Oni rade svoj posao.
Problem je što država i ovi zakoni stvaraju sustav u kojem će oni koji imaju novac i kapacitete voditi igru, a lokalne zajednice, koje jedine brinu o javnom interesu, ostaju u drugom redu.
A kad se prostor, naš prevrijedan resurs, prepusti logici tržišta bez snažnog lokalnog upravljanja, onda se moramo zapitati, tko će misliti o javnom interesu?
Zakoni spominju i nešto što je ljudima najvažnije: priuštivo stanovanje.
Kao gradonačelnik mogu reći: to je tema broj jedan već godinama.
Mladi, obitelji, svi traže isto: mogućnost da si priušte dom.
I konačno se ta tema pojavila u zakonu. Ali način na koji se rješava je pogrešan. Podržavamo razgovor o priuštivom stanovanju, i gradovi već rade naveliko na rješavanju ovih pitanja. Ali, prijedlog zakona omogućuje da se priuštivi stanovi grade u gospodarskim zonama ili čak na poljoprivrednim zemljištima.
To su dijelovi gradova gdje nema infrastrukture, nema vrtića, nema škola, nema normalnih uvjeta za život.
A istovremeno, najatraktivnije stambene zone, one koje bi trebale biti dostupne ljudima koji ovdje žive, opet ostaju rezervirane za najbogatije investitore.
Ako to prihvatimo, jasno je što će se dogoditi: gradovi će postati kulise za bogate, bez djece, bez života, bez nogometa na ulici.
A ljudi će biti potisnuti iz svojih vlastitih sredina.
To nije priuštivo stanovanje. To jednostavno nije planski i doći će do stihije. Tamo gdje se vodilo računa o prostornom planiranju, ovakav pristup će dovesti do narušavanja, do izgradnje bez plana.
To je odluka da se prostor prilagođava kapitalu, a ne potrebama građana.
Zato IDS ne može podržati ove zakone. IDS koji oduvijek zagovara decentralizaciju ovakav korak unazad prema centralizaciji ne može podržati.
Jer upravljanje prostorom odgovornost je lokalnih samouprava. To je jedan od malo preostalih alata koji su bili isključivo u rukama lokalne samouprave.
Nitko bolje od lokalnih ljudi ne zna što njihovoj zajednici treba.
Prostor mora biti u službi ljudi, a ne obrnuto.
Ako želimo budućnost u kojoj gradovi žive, a ne nestaju, onda moramo čuvati balans.
Razvoj da – ali održiv.
Investicije da – ali ne nauštrb građana.
Planiranje da – ali planiranje u rukama onih koji žive tu, stvaraju tu.”
