Nije tome tako davno, petnaestak godina i koji mjesec više, kad su sve svjetske nacionalne i globalne televizije prenosile pad Berlinskog zida. Razdragana masa stajala je oko zida i na njemu, gledala vatromet, nazdravljala kraju jednog neveselog doba, smrti staljinizma, Hladnog rata i podijeljene Europe. I najzadrtiji cinici, pesimisti i profesionalni katastrofičari čak i ako su sumnjali, nisu te sumnje na glas izgovarali – bi li jednom moglo krenuti i nagore? Ipak, iz perspektive kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća izgledalo je kako svijet ulazi u jednu novu razvojnu fazu u kojoj više neće biti ni suza, ni znoja, ni krvi koje je tražilo doba simbolizirano zidom koji je dijelio svjetove kao da nikada nisu bili dio iste priče.

Nestankom zida i bilo kakve prijetnje s Istoka mogla je u punom sjaju krenuti globalizacija koja se zalaže za nesmetani protok kapitala, roba, usluga i ljudi. Barem deklarativno. Narodi iz istočne Europe napokon su i kod kuće, u izlozima, mogli promatrati (i ako su imali novaca kupiti) sva ona čuda Zapada koja su mogli gledati na reklamama zapadnih TV-stanica ili dok su na rijetkim putovanjima po zapadnim gradovima mogli puno gledati, nešto manje kupiti i onda to nekako prošvercati kući. U početku je novi početak obećavao. Ne samo na Istoku nego i na Zapadu. Nije se više toliko moralo ulagati u razna oružja, tako da se i na Zapadu očekivao rast standarda, iako je bilo i onih koji su se bojali navale jeftine radne snage s Istoka. S vremenom je ta radna snaga otamo i stigla, ali nije toliko ugrozila starosjedioce jer se uglavnom tražila radna snaga za one najjednostavnije, najprljavije, a time i najslabije plaćene poslove.

Prvi problemi na Zapadu počeli su se nazirati sa stagnacijom rasta plaća, iako je produktivnost rasla. Razočaranje na Istoku bilo je malo kompleksnije. Ulaskom zapadnih investitora počele su se urušavati tvornice, koje su bile tehnološki zaostale, ali su ipak davale kakvu-takvu plaću. Tržište je preplavljeno zapadnim proizvodima, što je ubrzalo propast domaćih proizvođača i time rast nezaposlenosti. Na svojoj koži su nezaposleni vrlo brzo uvidjeli da se od postulata globalizacije najviše koristi onaj o slobodnom protoku kapitala, roba i usluga – upravo tim redoslijedom. Dočim onaj dio o slobodnom protoku radne snage i nije baš poželjan i nekako je sam po sebi šepav, onim ili bilo kojim podzakonskim aktom kojim se zaustavljalo prelijevanje radne snage s Istoka na Zapad.

Čak i u Njemačkoj, koja je na ujedinjenje čekala preko četiri desetljeća. Zapadni dio Njemačke nije bio zadovoljan padom standarda izazvanim velikim investicijama na istoku zemlje, kako bi se taj dio izjednačio sa zapadnim. Istočni nije bio zadovoljan investicijama, smatrajući ih nedovoljnima, istovremeno bivajući zbunjen i uplašen gubitkom stečenih prava koja su nestala preko noći zajedno sa zidom. Videći koliko je teško jednoj naciji podijeljenoj na dva dijela naći zajednički jezik, možemo samo pretpostaviti koliko je to teško do jučer zapadnoj i isto tako u svakom pogledu do jučer istočnoj Europi. Mnogi žele reći i to često kažu – da novac nije problem. No, usudio bih se reći da je upravo problem novac, i to ne marginalni već magistralni.

I kad vidimo komadiće problema koji se lagano krčkaju u jedinstvenom europskom loncu, smatramo kako će vrijeme sve to izgladiti i samo od sebe dovesti u neki prihvatljivi red.

Da to ipak nije moguće pokazuju neredi koji se već desetak dana razlijevaju Parizom da bi se razlili dalje: u Toulouse, Lyon, Lille, Rennes, Nantes i čak Strasbourg, koji bi za nas, čekače na članstvo u EU trebao biti grad bez mane. No, neredi pokazuju da ni strašni Nicolas Sarkozy s pripadajućim elitnim policajcima nije u stanju zaustaviti nerede koji su krenuli nakon smrti dvoje tinejdžera u Clichy-sous-Boisu koje je navodno proganjala policija. Te dvije nesretne smrti bile su samo detonator što je zapalio već nabrijanu atmosferu po pariškim predgrađima, po kojima već odavno preživljavaju/životare doseljenici iz Afrike u siromaštvu, nezaposlenosti, neobrazovanosti i potpunom osjećaju besperspektivnosti.

Takav problem nema samo Pariz i Francuska. Takav problem imaju sve zapadne zemlje koje su bile kolonijalne sile, ali ni druge nisu imune, uzimajući u obzir u kakvom stanju im se nalaze predgrađa velikih gradova, što se od pariških predgrađa razlikuju samo po službenom jeziku koji doseljenici znaju malo ili nimalo. U ubrzanoj globalizaciji i utrci za profitom predgrađa u pravilu nemaju šansi. Pripadnici takvog miljea, rubno toga svjesni, odgovaraju na jedini mogući način – nasiljem. Čak i ako se radi o gradskoj gerili, u ovom trenutku ne mogu ništa drugo do samo završiti u zatvoru ili poginuti. Možda je i to bolje od…

Pavle Kalinić, Ison Internet, 07.11.2005.