Najkasnije do 2020. godine Hrvatska kao članica EU ima obavezu od građana i tvrtki odvojeno sakupljati, i slati na reciklažu najmanje 50 posto otpadnog papira, stakla, plastike i metala, inače nam prijete velike kazne, koje iznose i po nekoliko tisuća eura dnevno, sve do ispunjenja zahtjeva, plus visoke jednokratne kazne i obustava povlačenja sredstava iz EU fondova. Italija je već zbog neispunjenja prijašnjih ciljeva jednokratno morala platiti 40 milijuna eura kazne, a zatim još po 42,8 milijuna eura narednih šest mjeseci, dok su kažnjene i Mađarska, Poljska, Bugarska, Portugal, Grčka.

U Hrvatskoj se trenutačno odvojeno prikuplja tek 25 posto stakla, plastike, papira i metala, a zajedno s ostalim materijalima koji se mogu reciklirati (biootpad iz vrtova i kuhinje, drvo, tekstil i sl.) odvajamo tek 24 posto otpada, od čega samo 18 posto završi u reciklaži. Tako barem kažu službeni podaci komunalnih poduzeća u Hrvatskoj, koja svoje brojke dostavljaju Hrvatskoj agenciji za zaštitu okoliša i prirodu. Prema tim podacima, zadnjima za 2015. godinu, Hrvati su napravili 1,65 milijuna tona smeća, od čega je 76 posto završilo na deponijima, a ostatak prikupljen na zelenim otocima, u reciklažnim dvorištima i slično, no samo je 18 posto toga otišlo u reciklažu.

Ostatak odvojeno prikupljenog, a riječ je o gotovo sto tisuća tona onoga što su građani odvojili, u reciklažu nije išlo nego je, kažu službena izvješća, također završilo na deponijima, budući da u reciklažu nije moglo, ili je “privremeno uskladišteno”. Završava li, dakle, sve ono što ekološki osviješteni građani odvoje, u reciklaži?

Nepoznati nadzori

Kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba, u kojem nastaje najviše otpada u Hrvatskoj, kaže da – ne završava.

“Prema pouzdanim informacijama od ljudi koji rade u samoj Gradskoj Čistoći, velike količine onoga što građani odvajaju na zelenim otocima, dakle staklo, plastika i slično, zajedno s ostalim miješanim komunalnim otpadom, završava na Jakuševcu, ne ide na oporabu”, tvrdi i upozorava Mrak Taritaš. Da li je to doista tako, odnosno što kažu inspekcijski nalazi, u nadležnom Ministarstvu zaštite okoliša i energetike, međutim, nismo uspjeli doznati. Na pitanje što jamči da lokalna komunalna poduzeća ne friziraju brojke o količinama odvojeno prikupljenog otpada, i kontrolira li ih se uopće da ono što je odvojeno prikupljeno ne završi na deponijima, u Ministarstvu odgovaraju kako njihova inspekcija provodi nadzore, ali ne i što su ti nadzori pokazali. Osim toga, prema podacima Hrvatske agencije za zaštitu okoliša i prirodu, zaključno s 2015. godinom čak jedna trećina jedinica lokalne samouprave još uvijek nije građanima i tvrtkama na svom području osigurala odvojeno sakupljanje korisnih vrsta otpada.

Da se zadani cilj do 2020. godine od 50 posto odvojeno prikupljenog otpada može ispuniti, pokazuje primjer Krka, na kojem je taj cilj premašen već 2015., no nadu nimalo ne ulijeva ostatak Hrvatske. U izrazito turističkoj Splitsko-dalmatinskoj županiji, primjerice, stanje je katastrofalno jer na oprabu daju tek 1,7 posto odvojenog otpada. I od samih se “komunalaca” u tom gradu može čuti kako je odvajanje besmisleno, budući da “sve ionako na kraju završi na istom deponiju”, pa je vrlo izvjesno da će, ne pomaknemo li se s mjesta, i mi uskoro zaraditi skupe penale EU-a. Očekuju li takav scenarij, kako se pripremaju za 2020. godinu i šalju li odvojeni otpad na reciklažu, pitali smo komunalna društva u najvećim gradovima – Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, kao i svijetle primjere – Krk, Čakovec i Crikvenicu. Odgovorili su nam Rijeka i Osijek, Čakovec i Krk, Zagreb, Split i Crikvenica nisu.

Penali za stanare

U riječkoj Čistoći kažu da su prošle godine prikupili čak 21 posto više odvojenog otpada nego u godini prije, a odvaja se ukupno oko 17 posto otpada, što je manje od Hrvatskog prosjeka od 24 posto. Na pitanje odlazi li tako prikupljeno oporabiteljima, u Čistoći odgovaraju da sve što u reciklažu može predaju da daljnju oporabu, osim onog što neupućeni pojedinci onečiste ubacivanjem kućnog smeća, posebno kad je papir u pitanju. Čistoća je 2015. godine postavila ukupno 7.500 spremnika za odvojeno prikupljanje, dodijeljeno je 600 kompostera za kućnu uporabu, a u gradu i okolici ima i stotinu spremnika za tekstil. Kao i u većini ostalih gradova i općina, i Rijeka odvoz otpada naplaćuje prema zakupljenom volumenu u kanti za miješani otpad, i broju odvoza. Takav sustav nije dovoljna motivacija građanima da odvajaju, budući da zakupljeni volumen u zajedničkoj “baji” plate uvijek jednako, odvajali ili ne, odnosno manje samo ako se s ostatkom stanara u zgradi dogovore zakupiti i manji volumen. Penala za stanare će, međutim, ubuduće biti ako se pored “baja” budu bacale vrećice za smeće kako bi ih manje bilo ubačeno u kantu, pa čak i onda kad kraj njihove kante smeće bude bacao netko drugi. Drugim riječima, koliko god se stanari budu trudili i, moguće, odvajali, netko će im moći kvariti računicu.

Krk već odvaja 54 posto otpada, odgovaraju u komunalnom društvu “Ponikve”. Otprilike deset posto onoga što se odvojeno prikupi, kažu, ne može na reciklažu pa završava na odlagalištu. Od 2014. Ponikve otpad sakupljaju “od vrata do vrata”, pa svako kućanstvo ima poseban spremnik za kuhinjski otpad, a ove je godine započela i podjela spremnika za plastiku i papir, tako da će do kraja 2018. godine spremnici na zelenim otocima biti nepotrebni, osim u centru. “Sustav od vrata do vrata jedini je kvaliteni način obavljanja usluge jer se personalizira odgovornost i stječu preduvjeti za nagrađivanje odnosno kažnjavanje korisnika”, napominju u Ponikvama. Upozoravaju i na to da će odvoz otpada građanima višestruko poskupjeti zbog regionalnih centara Marišćina, Kaštijun i drugih, u kojima se miješani otpad i višestruko skuplje obrađuje.

I Osijek, koji sad odvaja 20 posto otpada, smatra da će zadovoljiti cilj do 2020. godine, bude li dovoljno novaca za to. U Čakovcu, koji odvaja 40 posto otpada, napominju kako jedini kriterij koji građane može motivirati na više odvajanja jest naplata prema stvarnoj, izvaganoj količini otpada odnosno zakupljeni volumen kante i broj odvoza punih, a ne i praznih ili polupraznih kanti.

(NL, Glas Istre)