Počeli su, kaže, ni od čega, a sada su kraj koji cvate – imaju gospodarsku zonu koja donosi novac u proračun, otvara radna mjesta Dugopoljcima, mami obitelji da se tamo grade budućnost jer za novac kojim bi platiti stan u Splitu u Dugopolju sagrade kuću s tri stana.

Gospodarsku zonu najprije su „pokrili“ potrebnim prostornim planovima, izgradili su suvremene pristupne prometnice, komunalnu infrastrukturu i pripremili poduzetničke parcele tako da kupci imaju već i lokacijsku dozvolu. U poglavarstvu ih je četvero, a jednako je toliko i zaposlenih u Jedinstvenom upravnom odjelu. Dugopoljci ne plaćaju komunalnu naknadu – zasad, jer se područje još razvija.

Drugi primjer uspješnosti je gradonačelnik Koprivnice, koja ima deset puta više stanovnika i devet naselja, niz zaposlenih u gradskoj upravi, poduzećima i ustanovama. Cvatu im dvije poslovne zone, izgradili su gradski bazen, a u tijeku je gradnja srednje škole za 900 učenika po principu javno – privatnog partnerstva. Kako bi se grad trebao razvijati gradska uprava pita građane različitim neposrednim kontaktima, ali i putem nevladinih udruga s kojima usko surađuje.

Slušajući te priče, pogotovo dio koji se odnosi na socijalna izdvajanja iz proračuna i ulaganja u standard stanovnika, pitam se: a gdje je Poreč u toj priči? Ima tek nešto veći proračun od Koprivnice, oko trećinu manje stanovnika, turistički je šampion po mnogim mjerilima, ali standard građana daleko je od prihvatljivog. Radi li se samo o prioritetima upravljača gradom? Dok Koprivničani i Dugopoljci ulažu u gospodarske zone pa novcem iz njih razvijaju svoje lokalne projekte – grade škole, vrtiće, bazene, saniraju odlagalište otpada, ne naplaćuju komunalnu naknadu ili im je voda najjeftinija u Hrvatskoj, što rade porečke vlasti? Prioritet je već godinama zaobilaznica, deponij Poreč sanira ulaganjem novca u osnivanje novog poduzeća pa građani plaćaju porez na glupost, pročistače vode tek treba izgraditi, nema bazena, a uvjeti rada u školama daleko su od prihvatljivih. Poreč ulaže u zaobilaznicu koja nije njegova, nego županijska, ali lokalna vlast uvjerila je građane da je to životni interes grada.

Koprivničani, pak, do Zagreba udaljenog 80-ak kilometara voze sat i pol jer su im ceste u strašnom stanju. Ali, ne ulažu u njih dok ne srede kuću. Što bi se dogodilo da Poreč ne dobije zaobilaznicu – dolazilo bi sve manje turista vlastitim automobilima, jer su prometne gužve u sezoni neizdržive. Kako bi se to odrazilo na Grad? Bilo bi manje novca od boravišne pristojbe, manje bi zaradili ugostitelji i drugi koji se bave uslužnim djelatnostima, ali najviše bi to osjetile turističke tvrtke. No, one u toj investiciji ne sudjeluju. Kao što ne sudjeluju u gradnji ostale komunalne infrastrukture koja je, s obzirom na stalni broj stanovnika, prekapacitirana da bi mogla podnijeti višestruko povećanje korisnika ljeti. A uza sve to, Porečani plaćaju danak turizmu i zbog visokih cijena zelene tržnice, većih trgovačkih marži, ali i kulturne ponude koja je uglavnom koncentrirana na ljeto pa je zimi grad depresivno pust i zapravo mrtav.

Niti jedan gradonačelnik Poreča dosad nije uspio vidjeti tu nelogičnost. Zato Poreč ne može biti primjerom grada čija je lokalna samouprava okrenuta prvenstveno dobrobiti i standardu svojih građana.