Da je spajanje labinskog vodovoda s ostala dva vodovodna poduzeća u Istri stvar samo tehnike, a ne političke igre, taj bi čin vjerojatno bio već obavljen, budući da Grad Labin ima 54 posto vlasništva u tom trgovačkom društvu. Pogotovo što je sada predsjednik Skupštine Vodovoda Labin Tulio Demetlika, član Županijskog poglavarstva, prvi čovjek labinskog IDS-a i poslije župana Jakovčića najmoćnija politička figura u tom gradu. Kako je županova riječ za njega svetinja, nije teško zaključiti da bez pogovora podržava to udruživanje, čime se dodatno centralizira ionako snažno centralizirana vlast u Istarskoj županiji, a Labinšćina ostaje bez svog, uz more i kamen, najvrjednijeg prirodnog bogatstva. Dakle, dovoljan je glas Demetlike da Labinšćina izgubi kontrolu nad tim neobično važnim trgovačkim društvom, pogotovo što je više nego sigurno da se SDP kao koalicijski partner IDS-a nije kadar ili voljan tome suprotstaviti. Zbog čega on to ipak ne čini? Pa, iz razloga što se želi izbjeći činjenica da je udruživanje istarskih vodovodnih poduzeća volja župana, koju u Labinu u njegovo ime izvršava o njemu ovisan Demetlika, već se želi stvoriti dojam kako je taj potez odraz volje svih lokalnih zajednica ovog dijela Istre. Da to neće ići lako, dao je na znanje Klaudijo Lazarić, koji u Skupštini zastupa interese Općine Kršan, čija je poruka glasila da će oni u tom slučaju zatražiti izdvajanje svojih izvora iz sastava labinskog vodovodnog poduzeća. Kako su u toj općini pred vratima prijevremeni izbori, Lazarić može lako ostati bez mandata, ali poruka će i bez njega ostati visjeti u zraku. Kao i činjenica da je u igri i izvor Kožljak, poznat po izuzetnoj kakvoći vode, zbog čega je već bio pokrenut postupak za njegovo ustupanje jednoj talijanskoj tvrtki. Navodno, posao nije ostvaren zbog toga što je zemljište u okruženju izvora u vlasništvu Crkve. Nisu ni u ostalim općinama odveć zadovoljni zahtjevom Istarske županije, ali kako su im čelnici članovi IDS-a, ne mogu svoje mišljenje javno izreći, bez opasnosti da za to snose posljedice. Tako je iz raške Općine procurilo mišljenje da raspodjela vlasništva Vodovoda Labin između ovdašnjih lokalnih zajednica nije obavljena baš najsretnije, jer je za kriterij uziman njihov udio u ukupnoj potrošnji, pri čemu Labin nije mogao ni slučajno izgubiti.

Međutim, što bi se dogodilo da su se uzeli neki drugi, realniji kriteriji, primjerice, smještaj izvora pitke vode, kako uređenih, tako i onih koji se tek moraju pripremiti za eksploataciju? U tom slučaju u najpovoljnijem položaju našla bi se Raša, koja je najbogatija vodom, a potom Kršan, dok Labin nema nijedan izvor na svom području, već samo zagađivače! I sjedište koje se nalazi u zgradi koja nije u vlasništvu Vodovoda Labin, već Grada!

U svakom slučaju, tema je više nego složena, a da bi se bilo kakva odluka o budućem statusu Vodovoda Labin mogla donijeti bez rasprave na vijećima. I to sve uz spoznaju da Županija, a ni država nisu dosad odveć pomagale u ispravljanju greški prema obalnom dijelu Labinšćine, gdje još uvijek veliko područje nema pitku vodu, čime je ograničen njihov razvoj te se ubrzalo iseljavanje stanovništva. Da nije tako, vjerojatno bi već potekla voda prije dvije godine dovršenim magistralnim vodovodom od Plomina do Brestove, u što je kršanska Općina uložila tridesetak milijuna kuna. Da je dosad bilo više financijske podrške za rješavanje vodovodnih, ali i ostalih infrastrukturnih problema Labinšćine, vjerojatno bi sada bilo manje nepovjerenja prema županijskim inicijativama ovakve vrste.