Policija je neiznošenje vijesti o svom kolegi argumentirala potrebom da se zaštiti malodobna žrtva i to još potkrijepila i člankom Zakona o policiji. Kako šutnja može zaštititi žrtvu? Tko je pomiješao lončiće i tko štiti nasilnika? Nije li očito? Nasilničkim ponašanjem otac ugrožava svoju djecu, a nastavljaju ih ugrožavati svi koji o tome šute ili pokušavaju umanjiti učinke. Uostalom, zašto bi nasilni otac ostao anoniman ako radi u policiji ili vojsci, dok se uredno iznose podaci o svim ostalim nasilnicima?

Policija je prva karika u lancu sustava suzbijanja nasilja, pa i onoga u obitelji. Od policajca koji izađe na poziv u slučaju obiteljskog nasilja žrtva bi trebala dobiti zaštitu i to bez odlaganja. Tako bi trebao postupiti svaki čovjek, a prvenstveno policajac kojemu je dužnost brinuti o sigurnosti građana. A ako taj policajac drži figu u džepu dok se odaziva pozivu zbog nasilja u obitelji, unaprijed odlučujući da će sudionike prijaviti za narušavanje javnog reda i mira, jer misli da je zapravo odgojno dobro i zdravo svako toliko udariti ženu, onda nije riječ samo o zanemarivanju zakona nego o mnogo ozbiljnijem problemu.

Koliko ozbiljnom zna malodobno dijete koje je ostalo iza ubijene žene pred domom u Nazorovoj u Zagrebu i još mnoga djeca i obitelji žena koje su ubili njihovi muževi ili partneri posljednjih godina. Policija je prva koja u slučajevima nasilja intervenira i posljednja koja bi o njima trebala šutjeti, makar se radilo o njihovom kolegi, ili unatoč tome.

Kažu da treba pomesti najprije ispred svog praga. Isto vrijedi pogotovo za policiju, jer nasilnik je nasilnik – danas u četiri zida vlastitog doma, sutra na javnom mjestu ili obrnuto. Dok ne bude jasno da macho kultura nije prihvatljiva, ona će ostati izvan zakona, a supruge i djeca žrtve nasilnika šutjet će i trpjeti dok neka od njih ne završi s metkom u glavi na ulici, pred nekim vratima ili u sudnici. A sustav bi trebao ići i korak dalje u slučajevima kada su vinovnici nasilja osobe iz sustava, one kojima su oružje i status čuvara reda dio dnevne odjeće. Ako je policajac kažnjen za obiteljsko nasilje, a njegova supruga demantira priču iz novina, tvrdeći da se »nije dogodilo ništa tako senzacionalno kao što novinarka tvrdi«, premda je nasilja bilo, očito je da je i žrtvi nasilja neophodan psihološki tretman.

Pokušavajući umanjiti težinu događaja, bez obzira iz kojih pobuda ili zbog kakvih pritisaka, ta žena ne dovodi samo sebe u opasnu situaciju, nego i svoju djecu. Odraslog čovjeka teško je zaštititi od njega samoga, ako on to ne želi, ali sustav (a ne novinari) bi morao štititi malodobnu djecu, ako to roditelji ne znaju ili ne žele, da ne bi sutra, kao odrasle osobe, smatrali da moraju trpjeti dok tuku, kako je trpjela njihova majka, odnosno da je normalno da povremeno udare partnericu jer je tako činio i njihov otac. Što rade centri za socijalnu skrb, liječnici, nastavnici i školski psiholozi, prijatelji i rođaci?

S.M., Glas Istre