Imam priliku svakodnevno svjedočiti opasnosti nekih dijelova cestovne komunikacije na kojoj se vrlo često događaju strašne nesreće. Jednako tako, svakodnevno svjedočim naivnosti i brzopletosti kupača na plažama na kojima se vrlo često događaju najbolnije situacije – utapljanja. I nikako da se načudim pretjeranoj sigurnosti ljudi u same sebe, ali i beskrupoloznosti sustava koji bi na sve te slučajeve u kojima ljudi stradavaju, trebao reagirati. A pod sustavom mislim na sve nas.
No, sustav nekada i reagira, ali tek kada se dogode najgore stvari. Cestovna komunikacija Poreč – Tar, u dijelu u kojemu se dogodila strašna nesreća prije tjedan dana, dobila je svjetleću signalizaciju kojom se upozorava na opasnost na tom dijelu. Potpuno opravdano, jer samo ljudi koji svakodnevno onuda prolaze mogu sjvedočiti koliko je taj dio opasan, koliko je varljiva igra jutarnjeg sunca, ravnine koja onemogućuje pravovremenu procjenu brzine kojom vam u susret dolaze drugi vozači i, naravno, igre vlastite samouvjerenosti.
Na tom su se djelu i ranije događale nesreće, ako nije bilo automobilskoh nesreća, zabilježeni su deseci slučajeva izlijetanja divljači. Nije li već tada trebalo reagirati? Nismo li mi svi već tada trebali reagirati? No, koliko god znali optuživati odgovorne sustave da ne reagiraju, toliko smo i mi svi naivni jer brzo zaboravljamo koliko je taj dio opasan pa dovodimo svakodnevno u opasnost i sebe i druge.
Svjetleća signalizacija pomoći će onoliko koliko mi budemo htjeli pomoći sami sebi i drugima. Dio krivice snose i različite tvrtke koje forsiraju svoje vozače da na odredište stignu i prije roka. Gdje su tu sindikati kada treba osigurati kvalitetan i siguran rad zaposlenika koji ginu na cesti zbog nehumanih uvjeta rada? Gdje su sindikati kada treba osigurati da vozači na put odlaze odmorni i naspavani?
Svojedobno sam sa skupinom ljudi izrađivao prijedlog da se maknu bespotrebni znakovi i suvišne reklame koje strše uz prometnice, posebno uz opasne rute, te da se sve predviđene reklame postave na točno određenom dijelu prometnice u razmaku od nekoliko kilometara. S osnovnim ciljem da se vozačima ne oduzima pažnja. No, i na spomenutom kritičnom dijelu ceste, na kojemu je izgubljen mladi život između Poreča i Tara, i danas imate jumbo plakate koji pozivaju na dva koncerta i jedan užitak u potrošnji. Nije li i to dokaz da sustav ne reagira dovoljno kvalitetno? A sustav, to smo svi mi. Nije li i to jedan razlog stradavanja ljudi – oduzimanje pažnje reklamama na dokazanim kritičnim dijelovima.
Možda prijedlog na kojemu smo radili i nije toliko loš.
Sa druge strane imate slučajeve stradavanja ljudi, mahom starijih i umornih, na plažama ispod naših hotela. Ti se slučajevi događaju svako ljeto. No, tek kada se dogodi najgori scenarij, utapljanje dvoje ljudi u istom danu počinjemo postavljati pitanja jesu li kupači sigurni. Nismo li ta pitanja trebali postavljati već nakon prvog takvog slučaja?
Doduše, većina plaža ima dobro organizirane spasilačke službe. No, jesu li oni dovoljan jamac sigurnosti kupača? Ne bi li svaka plaža, pogotovo ona koja nosi plavu zastavu trebala imati i liječnike koji bi pregledavali puls, tlak, pa i liječnički karton ako treba starih osoba koje odlaze u more? Ne bi li svaka takva plaža trebala imati upute na koji se način pravilno ulazi u more, odnosno sigurno i oprezno?
Umjesto toga, na plažama sve vrvi od ponuda pića i jela, reklama koje pozivaju na konzumiranje piva i super hladnog pića po najvećem suncu. Ne bi li plaže trebale imati upozorenja da se po najvećem suncu ne konzumira alkohol i prehladna pića, već da je najprije potrebno izjednačiti temperaturi tijela i zraka?
No, i kada optužujemo nadležne službe da nisu poduzele mjere da se kupačima osigura miran odmor, zanemarujemo svoju vlastitu naivnost, i činjenicu da ljetne zabave organizirano najčešće na plaži, uz alkohol i pretjeranu sigurnost u same sebe.
Teško je zaključiti tko je više ili manje kriv za najgore slučajeve. Krivica nikada ne leži samo na jednom sustavu ili pojedincu. Upravo slučajevi u kojima se donosi tek kratkoročna mjera, upravo slučajevi u kojima zanemarujemo opasnost u koji nas dovodi vlastita samouvjerenost, upravo slučajevi u kojima se povodimo samo brojkama posjeta ili noćenja, dokazuju da krivica leži na svima nama. Oprez je majka mudrosti. Možda smo najmudriji kada trebamo izbijeći svoju vlastitu odgovornost svaljivanjem krivice na druge, jer zanemarujemo da nas je u određenim slučajevima tek puka sreća spasila od nezgode. Kada shvatimo da nemamo pravo druge dovoditi u opasnost, tada ćemo moći reći da sustav funkcionira.

zzlevak