Nema nekh posebno značajnih vijesti koje bi obilježile 2011. g i 2012. godinu u našem gradu.
Zapravo niti u jendom gradu u okolici u našoj Županiji ali i u cijeloj državi nema nešto posebno zanimljivih vijesti koje bi zaokupile pažnju ljudi i medija na duži rok.
Svemu tome kumuje gospodarska, ekonomska i socijalna recesija koja uvjetuje da se programi i projekti opreznije planiraju ili pak kratkoročno stopiraju.
U cijeloj toj oskudici narodu zanimljiivh vijesti, kao jedine zanimljive teme, barem u našem gradu, pojavljuju se uspjesi naših mladih sportaša. Zadnje vrijeme sve više lokalnih medija prenosi upravo uspjehe mladih sportaša Poreštine kao top vijesti. Od uspjeha karatista, plesnih skupina pa do uspjeha matematičara. Naravno, i u ranijim su se razdobljima potencirali uspjesi naših mladih sugrađana, ali se sve događalo u sjeni velikih i tada, daleko važnijih stvari, da ne kažem skupljih.
I to je potpuno opravdano, i meni je dalako zanimljivija informacija o tome da će se u našem gradu ili okolnim gradovima stvarati novi izvori da upražnjavanje dokolice, ali nas sve ove zadnji slučajevi potenciranja vijesti o uspjesima naših mladih moraju i trebaju malo zamisliti. Naime, jesmo li previše fokusirani na one stvari koje zapravo trebaju biti nadopuna kvalitetnom životu, a manje na one koje život čine potpunim? Čini se da jesmo, jer to pokazuju ovi podaci o plasiranju vijesti o uspjesima mladih Porečana u vrijeme kada se ništa drugo posebno ne događa.
Iskusniji ljudi reći će da se u kriznim vremenima ljudi sve više orijentiraju na sebe, tj. da se manje daju u svoje poslove, karijere, projekte, već sve više energije usmjeravaju u svoj osobni razvoj. Upravo se to možda događa u našem gradu, kada se nakon intenziviranja krize svi sve više orijentiramo na svoje vlastite živote, tj. postajemo svjesniji da je novac, za kojim svi trčimo, zapravo jedna pojava koja nam mora pomoći u životu a ne obrnuto, da bude cilj naših života.
Tek onda kada se suočimo sa situacijama pomanjkanja materijalnih resursa, kada shvatimo da ono čemu sve podređujemo, a to su novac i moć, zapravo i nije toliko neprolazno, počinjemo shvaćati da postoji neki drugi realniji, topliji i daleko važniji život od onog mističnog kojemu svi težimo, a koji je podređen novcu.
Mladi sportaši, matematičari, jedriličari, karatisti, umjetnici, svi se oni rađaju, odgajaju i žive u našem gradu i kada ima novca i kada ga nema. I kada grad doživljava gosporadski, turistički, ekonomski i svaki drugi uzlet, ali i kada se, kao i većina gradova u okolici, suočava sa recesijom.
Samo smo pomalo svi sebični, kada se dičimo našim gradom samo po njegovom ugledu, ekonomskoj snazi… Svi se dičimo zvjezdicama koje često samovoljno dodjeljujemo svemu što naš grad predstavlja, a zapravo se zvijezdice na reverima, pločama i promidžbenim plakatima stvaraju na neki drugi način. A to je divljenjem pobjedničkom mentalitetu koji postoji u najmlađim Porečanima, a ne u količini cigli, asfalta, nula iza brojki….
Grad čine ljudi. To se prečesto zaboravlja. A kada se u gradu rađaju djeca koja u svemu čime se bave postižu najizvrsnije rezultate, onda je to uspjeh svih ljudi koji su u to uključeni, roditelja, trenera, odgojitelja… Svi uspjesi našega grada rezultat su rada ljudi, i to ljudi koji imaju usađen pobjednički gen od malih nogu. Zato je uspjeh bilo kojeg sportaša ili matematičara daleko bitnija vijest od drugih. Jer, za razliku od znanja i entuzijazma, šoldi se puno brže potroše.

zzlevak