Fala ti Bože, pomislim ja, da li smo dobili na lutriji ili nam je u Americi umro bogati rođak. Ni jedno ni drugo, mi se jednostavno razbaštinjujemo. Što to znači? Doslovce da prodajemo svoju baštinu. Ja se uvijek bojim kad se netko hvali s »puno novaca«, jer to je samo znak da ima malo pameti. Ili, ča bi rekli naši: »Teško unen ki ima više šoldi nego pameti.«

Pita vijećnik Damir Miloš kako to da je realizirano samo 2,7 milijuna kuna od prodaje gradskog zemljišta, a planirano je bilo prihodovati 92 milijuna. Gradonačelnik odgovara kako se to planira ostvariti u drugoj polovici godine. Potom Edi Štifanić, gradonačelnik, »ispeli« svoj hvalospjev: »Dobili smo idejno rješenje nogometnog igrališta, koje ćemo uključiti u Detaljni plan uređenja i tu nekretninu prodati. Očekujemo jako puno novaca i njime ćemo financirati projekte među kojima i sportsku dvoranu. Dio prihoda doći će iz prodaje poduzetničke zone Buići-Žbandaj, a dio od prodaje zemljišta za benzinsku postaju u poduzetničkoj zoni. Pri kraju smo rješavanja imovinskih odnosa za teren za još jednu benzinsku stanicu i to na porečkoj zaobilaznici !« Potom slijedi samohvala o zemljištu već kultne državne Facinke. Doduše ona je još uvijek »golub na grani«, ali, kako veli gradonačelnik, "imamo jamstva da će Facinka biti prodana Gradu" a potom, ovisno hoće li biti riječ o boljoj ili lošijoj varijanti, »prihodovat« ćemo od 107 do 180 milijuna kuna.

To nije nova praksa na ovoj komuni. Čim gradskom budžetu zatreba malo novca, donosi se zaključak o prodaji »one dvije parcele u onom selu". No, zasigurno se ne bi tako vladali da je to njihova djedovina …

Pitam se da li je to ludilo ili mađioničarstvo. Kamo nas to vode dva Edija (Kos i Štifanić), takozvani "dvojac bez kotmitenta". Od čega ćemo živjeti kad sve rasprodamo? Ne da režemo granu na kojoj sjedimo, već ostajemo zauvijek bez osnovne supstance, zemlje. Takav način trenutačnog bogaćenja vodi nas ravno u siromaštvo. Tako stečeni novac lako se troši. Mudra misao Istrana je »Šoldi se špendaju, a zemlja ustane«. Doduše ovaj slučaj bolje bi objasnila poslovica: »Lako z tujon pucon po drači tući« To je primitivna, skorojevićka filozofija kratkog daha u stilu: »Poslije nas potop« .

Više nije pitanje gdje će se kupati naša djeca, već gdje će se kupati oni "sretnici" budući stanovnici Poreča, koji će kupiti nove stanove na bivšem nogometnom igralištu? (Pretvoriti nogometno igralište u građevinsku parcelu držim da je ne smo primitivno, već i nemoralno.) Nekad divlje plaže, sad su prepune. Osim toga stvaranjem općina Funtana i Tar-Vabriga ostali smo bez pola priobalja.

I još jedno suvislo pitanje za našeg gradonačelnika: Od čega žive općine i gradovi koji nisu na tako idealnim "kupoprodajnim" pozicijama kao Poreč. Vjerojatno od pameti, umijeća, snalažljivosti! Evo ovako: u TV Dnevniku bila je zanimljiva vijest kako će i Zadar graditi famoznu dvoranu za Svjetsko rukometno prvenstvo kao i mi, naravno uz pomoć države i super povoljnih kredita. Mi tih kreditnih briga nemamo, nećemo beculati, a ni moljakati državu, pa makar nam tako velika sportska dvorana nikad ne trebala. »Prema tome – zaključuje gradonačelnik Štifanić  »ne treba se bojati za kapitalne projekte«. Ma, ne bojim se ja za kapitalne projekte, brine me nešto drugo: kad smo već tako bogati, zašto naša djeca plaćaju najskuplji ljetni kamp u Istri, 500 kuna po mališanu?

Dargo Orlić