Novi tipizirani metalni kiosci i drvene klupe s tendama te novi gradski pravilnik o korištenju javnih površina i odluka o površinama za prodaju robe i pružanje ugostiteljskih usluga izvan poslovnih prostora nisu doprinijeli rješavanju kroničnog problema porečkih štandova. Očito je to već iz šetnje rivom iz pravca Suda, a još očitije iz razgovora sa štanderima, koji su bili voljni povjeriti nam se uz uvjet da ne spominjemo njihova imena i ne fotografiramo ih.

– Natječaj za javne površine ove je godine zaključen tek krajem svibnja, što znači da smo mi koji koristimo nove gradske štandove doznali da su naše ponude prihvaćene neposredno prije njihovog postavljanja sredinom lipnja. Znate li što to znači za obrtnike koji pripremaju robu tijekom čitave zime i žive isključivo od toga!?, požalio se jedan od njih.

– Ovogodišnji kriteriji nisu nimalo fer. Pri bodovanju je naglasak stavljen na to koliko dugo netko prebiva u Poreču i okolnim općinama, a slijede sjedište tvrtke ili obrta, ponuđeni iznos te vrsta robe. Nije se, kao dosad, gledalo na to koliko ste godina imali javnu površinu u zakupu i jeste li redovito plaćali obaveze prema Gradu. Tako se dogodilo i da su »izvisili« ljudi koji su 17 ili 20 godina tu imali štand i uredno plaćali porez. Osim toga neki su tome doskočili prijavivši prebivalište u Poreču iako tu ne žive, a činjenica je i da mlađi ljudi nikad po godinama prebivanja neće dostići starije sugrađane… S druge strane, Grad je izvan natječaja dodijelio dodatna mjesta s apsurdnim obrazloženjima, poput onog da se radi o donatorima ili da imaju robu koja je od posebnog interesa za Grad, ispričao je drugi, koji nema prebivalište na Poreštini.

Jedna je štanderica kazala i da se i sama može smatrati donatoricom budući da redovito sudjeluje u humanitarnim akcijama, ali joj ne pada na pamet radi toga tražiti mjesto za štand i pretvoriti donaciju u neku vrstu naknade.

– Puno toga nam smeta, počevši od činjenice da je dosta domaćih ljudi »izvisilo« te da su tipizirani štandovi dani u zakup na tri godine, a klupe, koje smo mi dobili, samo na jednu, što znači da će iduće godine za njih biti još veći presing! Smeta nam i što su izvan natječaja mjesta dobili prodavači tekstila i šlapa koji se rastežu na sve strane i zatvaraju prolaz…, nabrojala je njihova kolegica s Poreštine. Pojedini ponuđači na natječaju nisu dobili mjesto, ali ga ipak koriste.

Neki svojim ponudama dižu cijenu zakupa štandova do razina nedostižnih za sitne obrtnike s ručnim radovima, a neiskorijenjeni je problem i preprodaja mjesta. Kako je jedan od naših sugovornika ispričao, svi znaju koji se ljudi bave preprodajom, neki već i »tradicionalno«. Štanderi su ih prijavljivali nadležnima u Gradu, ali se ništa nije promijenilo.

Posebna je priča terasa uz mol za otok Sv. Nikola, koja je, prema objašnjenju koje smo dobili, ove godine trebala biti prepuštena likovnim umjetnicima i portretistima, a raniji korisnici tek su neposredno prije sezone o tome obaviješteni i upućeni na Viale. Na koncu su se tamo našli štandovi s oslikanim keramičkim maskama, bižuterijom, pa i odjećom. Nevjerojatna je priča jednog ranijeg korisnika površine na terasi koji je ipak ponovno dobio mjesto zahvaljujući svojoj upornosti i »oštroj i vulgarnoj« komunikaciji s nadležnima, kako je otvoreno priznao.

– Kultura tu ne pali! Tako se i oni ponašaju, pa je samo tako, ili plavom kovertom, s njima moguće nešto riješiti, rekao je. Kazao je i da su za više mjesta zakupci odabrani, u najmanju ruku, prema čudnim kriterijima i zapitao zašto dugogodišnji korisnici javnih površina nisu informirani na vrijeme o promjenama lokacija i nikad nisu pozvani u Grad na razgovor radi rješavanja te problematike.

Primjedbi je bilo i na činjenicu da zakupci gradskih štandova u Vialima, iako im je omogućen početak rada tek polovicom lipnja, plaćaju cijenu za čitavu sezonu, odnosno od Uskrsa, poput njihovih kolega u prvom redu koji su u travnju i počeli raditi.

– Osobno nemam nikakvih problema i Grad mi je uvijek izlazio ususret. Tako je ove godine, kad je natječaj kasnije raspisan, nas 20-ak štandera dobilo dozvolu da počne normalno raditi od Uskrsa na gradskim štandovima za koje smo imali prošlogodišnja rješenja, iako nova još nisu bila izdana, rekla nam je Elizabeta Bužanić, jedna od štandera iz prvog reda i jedina koja se predstavila imenom i prezimenom.

– Ovdje smo četvrtu godinu i ovaj je put u početku za nas bio problem to što se prvenstveno boduje boravište, ali smo srećom mjesto dobili kad je natječaj raspisan drugi put…, ispričala je jedna Jelena. »Već 37 godina živim u Poreču i ove godine sam jedva dobila štand, a ponudila sam pristojnu cijenu od 35 tisuća kuna. Znam da su slična mjesta dobivali po 26 tisuća. Preko odvjetnika sam Gradu uputila tri žalbe, a žalila sam se i Vladinom Uredu za nacionalne manjine i ministrici Jadranki Kosor. Ako se raspiše natječaj, logično je da mjesto dobije onaj tko ponudi najvišu cijenu, zar ne?«, ispričala nam je jedna pripadnica romske nacionalne zajednice.

Nekim štanderima više, a nekima manje smetaju uporni »leteći« prodavači na crno s »potpisanim« tenisicama i parfemima. »Nemamo ništa protiv njih sve dok nam nisu preblizu, ne konkuriraju našim artiklima i ponašaju se pristojno…«, benevolentan je komentar koji smo zabilježili. Više ih ljuti što ne smiju koristiti suncobrane, iako to ipak čine; što struju dobivaju preko svojih 60 ili 80-metarskih kablova; što tipizirane drvene klupe, iza koje priznaju da su estetski prihvatljivije od prijašnjih rješenja, propuštaju vodu, pa se spremljena roba može uništiti, a snažan je vjetar jednu i prevrnuo; što su za postavljanje tende i dodatno uređenje tipiziranih kioska morali potrošiti popriličan novac, što nemaju na raspolaganju javni toalet i tekuću vodu… Rečeno nam je i da ih komunalni redari obilaze, pišu zapisnike, ali problemi ostaju isti. Jedna prodavačica je ukazala na pozitivan primjer Vrsara, gdje je za dobivanje mjesta ipak presudna najviša cijena i otvaranje ponuda javno, a druga, inače Rovinjka, potvrdila da se u Rovinju s tom problematikom dobro nose, pa je broj štandova smanjen te su oni s bižuterijom i suvenirima uredno raspoređeni i nisu zagušeni odjećom. Treba kazati i da mnogi štanderi nisu željeli govoriti – jedni očito zadovoljni ishodom natječaja, a drugi dobacujući fraze tipa: »Ma, svake godine o tome pišete, a sve je gore i gore!«, »Sretna sam da sam uopće dobila mjesto i da mogu raditi!« i »Imalo bi se previše toga za reći«.

Najveći dio naših sugovornika ukazao je na potrebu određivanja jasnih kriterija i pravila za dodjelu i korištenje mjesta, te grupiranje istih ili sličnih artikla na jednoj poziciji. Kad bi nadležni takva pravila donijeli i kad se od njih ne bi odstupalo, svi bi ih poštivali, njihov je zaključak.

Koliko je problematika štandova delikatna, vrlo jasno pokazuje priča sad već bivšeg porečkog štandera Damira Bože iz Zagreba. On je sredinom ovog tjedna preduhitrio komunalne redare i policiju, uklonivši svoju robu s gradskog štanda, odnosno metalnog kioska, koji je bez rješenja koristio od Uskrsa.

– Nakon što sam 20 godina u Poreču imao štand i uredno plaćao porez, ove godine mjesto na šetalištu Viale nisam dobio. Ne znam po kojim kriterijima je to bilo moguće, budući da sam na početnu cijenu od 26 tisuće kuna ponudio 81 tisuća, što je za čak 50 tisuća više od ponude Marija Štifanića, koji ga je dobio. On je lani koristio drugu javnu površinu, ali je pikirao na moju i očito upotrijebio svaki svoj utjecaj, pa i politički, kao član IDS-a, da je i dobije, ogorčeno je rekao, istaknuvši da je porečki štand jedini izvor prihoda njegove obitelji.

Boži nije jasno kako nikakva težina nije dana činjenicama da je, uza sve to, doprinosio turističkom ugledu Poreča svojim nastupom prema turistima i artiklima, unikatnim oslikanim staklenim i keramičkim predmetima koje sâm s obitelji izrađuje, te da već dvije godine ima prebivalište u Poreču, gdje provodi veći dio godine.

– Jedan sam od rijetkih proizvođača u masi jeftine kineske produkcije, plastike i švercanih stvari, ali to nikoga u Gradu ne zanima, zaključio je. Razočaran je i činjenicom da se na ishod natječaja nije imao pravo žaliti i ukazati na svoje razloge, koje sad nastoji dokazati putem suda, svjestan da je izabrao trnovit put. Podignuo je krivičnu prijavu protiv nepoznatih osoba u Gradu zbog navodne zloporabe službenog položaja i ovlasti te korupcije »na što ukazuje takav ishod natječaja«, kako je rekao. Pokrenuo je i građansku parnicu za koju čeka odluku Županijskog suda u Puli, prije čega je Općinski sud u Poreču bez obrazloženja odbacio zatraženu privremenu mjeru zabrane korištenja te javne površine. Sudu se obratio, kako je istaknuo, zato što je sezona napredovala, a rješenje se nije naziralo, a kad mu je ponuđeno alternativno mjesto već je bilo kasno.

Gradski komunalni odjel ga je već ranije pokušao iseliti, ali se tada odupro, a policija, kojoj Grad još nije bio uputio zahtjev za asistenciju, nije mogla reagirati. »Usprkos stalnim pritiscima da napustim mjesto, konstantnom živciranju i stresu kojima sam bio izložen, nastavio sam prodavati robu koju sam pripremao tijekom čitave zime i zamolio nadležne da mi dozvole da odradim sezonu do kraja…«, ispričao je. To je potrajalo sve do trenutka kad je Grad odlučio upravni postupak provesti do kraja.

Budući da je Božo spomenuo Marija Štifanića, zabilježili smo i njegovu verziju događaja. »Javio sam se na raspisani natječaj za taj štand regularno, kao i svaki drugi potencijalni korisnik, i ponudio iznos veći od početne cijene. Ponude je bodovala komisija i nisam znao kakav će biti ishod. Korisnik sam javne površine od 1990. i već se tri godine javljam za to mjesto, od kad ga je izgubio čovjek koji je tamo bio 20-ak godina, ali ga dosad nisam uspio dobiti. Da se on i dalje natjecao, ja se sigurno ne bih bio javio za njegovo mjesto, već bih ostao na onome koje sam koristio do tada«, rekao je. Naglasio je da je logično i pravedno da lokalni stanovnici pri dodjeli javnih površina imaju prednost.

Što na sve to kažu u Gradu, doznali smo od gradonačelnika Edija Štifanića i voditelja upravno-administrativnih poslova komunalnog sustava Franka Bude. »Kriteriji za izbor ponuditelja su ostali isti, ali je sada uveden jasan sustav bodovanja koji ne ostavlja ni najmanju mogućnost za manipulacije ili odlučivanje diskrecijskim pravom. Prvenstveno pravo korištenja postoji samo za zakupce površina za kioske, dok za gradske štandove toga nema i nigdje nije navedeno. Pri izradi pravilnika o korištenju javnih površina cilj nam je bio zaštititi lokalno stanovništvo, omogućiti mladima da dođu do mjesta i sezonskog posla, što smo i postigli, te spriječiti nabijanje cijena koje su dosezale i stotinu tisuća kuna«, objasnio je Buda.

– Točno je da je novim pravilnikom dana određena prednost lokalnim stanovnicima, koji žive u Poreču i okolici već 40, 20 ili 10 godina. Svaki grad želi svojim žiteljima stvoriti uvjete da u njemu rade, pa tako i Poreč, a interes nam je da oni koji ovdje zarađuju tijekom ljeta, ovdje i troše tijekom zime. Gradske odluke nisu Sveto pismo i teško da mogu biti idealne, iako smo se trudili da budu što bolje. Njih je uvijek moguće doraditi i mislim da ćemo to i učiniti, rekao je gradonačelnik.

Spomenuli su da se ove godine na natječaj javilo čak 204 ponuditelja, a dodijeljeno je samo 105 mjesta, pa je svaki od isključenih mogao protestirati poput Bože, s kojim su u više navrata razgovarali. Točan je podatak o nekoliko dodatnih mjesta koje su dobile, kako su rekli, osobe u socijalnoj potrebi i donatori opreme i dresova za sportske klubove, te je za to stigla preporuka iz Sportske zajednice. Štifanić je priznao da je ove godine natječaj kasno proveden, između ostalog radi nabavke novih gradskih štandova i klupa, a odluka o izboru ponuditelja je donesena 29. svibnja.

– Mislim da izgled štandova još uvijek ne zadovoljava, ali je to puno bolje nego lani. Ove smo godine gradske štandove prvi put dali u zakup na tri godine čime doprinosimo socijalnoj sigurnosti zakupaca, a eliminirat ćemo preprodaju mjesta. Iduće sezone namjeravamo svim njihovim zakupcima omogućiti početak rada osam dana prije Uskrsa, pa sve do kraja listopada, kazao je. Buda je dodao da su štanderi iz drugog reda na Vialima, dakle korisnici novih štandova, bili pravovremeno obaviješteni da će im poslovanje biti omogućeno tek 15. lipnja te da se preprodavači mjesta služe raznim trikovima, poput osnivanja zajedničkih firmi s podzakupcem, koje je teško raskrinkati i spriječiti.

– Problem na terasi uz mol prema otoku Sv. Nikola nastao je zato što Damir Božo nije htio napustiti štand koji je nelegalno koristio, budući da mu je ugovor istekao 31. prosinca, a dobio ga je ponuditelj s gotovo dvostrukim brojem bodova. Zato smo morali naći zamjenska mjesta, naglasio je Buda. Radi se o zakupcu koji je uvijek uredno plaćao porez i nudi kvalitetne artikle, pa su mu nastojali izaći ususret, kako to čine sa svim građanima, kako je rekao, i ponudili alternativnu lokaciju koju je grubo odbio. Poštujući zakon o komunalnom gospodarstvu donijeli su rješenje kojim mu se nalaže napuštanje štanda, no s njegovim se izvršenjem svjesno odugovlačilo, istaknuo je Buda, omogućavajući Boži da radi sve do 8. kolovoza.

– Odlučno opovrgavam bilo kakve priče da se plavim kuvertama kod djelatnika gradske uprave može bilo što postići. Za to nema nikakve šanse. Oni više nego korektno rade svoj posao, a pri tome doživljavaju i prilično neugodne situacije, pritiske i ružne napade, naglasio je Štifanić pretpostavivši da je štander koji je plave kuverte spomenuo vjerojatno osoba kojoj je dodijeljeno mjesto na terasi, a uz to je članovima svoje obitelji sama »dodijelila« još tri neucrtana mjesta na raznim lokacijama u gradu.

Buda je naglasio da im je težnja riješiti problem štandova u skladu s turističkim imidžom Poreča, maksimalno uvesti red i kvalitetno urediti predio na kojemu su smješteni. Spomenuo je i da su zakupci potpisali izjavu da bez odobrenja gradske štandove neće preuređivati, ali su već drugi dan to radili. »Poreč ne zaslužuje trenutnu situaciju. U tijeku je izrada projektnog zadatka za Detaljni plan uređenja rive, od gradske palače do marine. Vjerujem da će on već iduće godine predvidjeti puno kvalitetnije uređenje, pretpostavljam bez štandova i s lokalima i buticima čvrste izgradnje«, najavio je gradonačelnik.

Mobiteli preprodavača brži od inspektora

Usprkos činjenici da se ljeti prvenstveno posvećuju iznajmljivačima privatnog smještaja, gospodarski inspektori nisu zanemarili ni štandove. Početkom lipnja tako je izvršena kontrola porečkih prodajnih mjesta na otvorenom, a rezultat pet pregleda u jednom danu je jedno oduzimanje robe lažnih robnih marki i pet prekršajnih prijava zbog nedeklariranja robe i neisticanja cijena, doznajemo od mr. Radovana Pašića, voditelja porečke ispostave Državnog inspektorata. Sredinom prošlog mjeseca sedam je inspektora, uz podršku komunalnih redara, provelo akciju kontrole u večernjim satima i slijedom 24 izvršena pregleda evidentiralo četvero nelegalnih subjekata, oduzelo parfeme i majice lažnih robnih marki u vrijednosti od šest tisuća kuna te pokrenulo 16 prekršajnih prijava zbog nedeklarirane robe i neisticanja cijena.

Uspoređujući ovogodišnje stanje s prošlogodišnjim, Pašić je zaključio da je količina robe s lažnim robnim markama smanjena na minimum te da je stanje s deklariranjem i isticanjem cijena daleko bolje, što govori da aktivnosti inspektora imaju učinka. Spomenuo je i da građane posebno iritiraju »leteći« prodavači koji se s igračkama, izrezivanjem ljudskih silueta i drugim artiklima pojavljuju »ni od kuda«, pa takve pojave i prijavljuju. Inspektori »leteće« uporno nastoje spriječiti, no problem je što svaka kontrola za samo nekoliko minuta gubi svrhu, jer prorade mobiteli i takvi prodavači nestanu s ulica kao progutani morskom pijavicom.

Kristina Flegar, Glas Istre