Piše Goran PRODAN

Panoi dobrodošlice na ulazima u Poreč najavljuju putniku namjerniku da dolazi u grad mozaika, la citta´ dei mosaici, u duhu lokalne dvojezičnosti. Ta krilatica ima i kulturno-povijesno i umjetničko utemeljenje. Poreč dijelom jest i grad mozaika, posebice antičkih. Među njima najpoznatiji su zidni u Eufrazijevoj bazilici, koji su nastali u 6. stoljeću i ubrajaju se među reprezentativne primjere bizantske umjetnosti.
– Uz njih sačuvani su na izvornom mjestu ili »izvađeni« dijelovi podnih mozaika iz predeufrazijanskih bazilika iz 4. i 5. stoljeća, te u bivšoj crkvi sv. Tome, sadašnjoj Istarskoj sabornici. Fragmenata mozaika ima i iz starorimskih vila, pa jedan ranosrednjovjekovni, potom ciborij u Bazilici koji je iz 13. stoljeća, a i na ulaznom portalu u kompleks Eufrazijane, koji je s početka prošlog stoljeća, imamo mozaik, iako nije posebno umjetnički vrijedan. Dakle, možemo reći da postoji i određeni povijesni kontinuitet, kaže porečki povjesničar umjetnosti i konzervator Ivan Matejčić.
Ugledni stručnjak napominje da se Poreč po množini i vrijednosti mozaika ne može mjeriti s jednom Venecijom i Rimom, ili Istanbulom, ali, kad je riječ o zidnim mozaicima, sigurno ga možemo uvrstiti među istaknute gradove u svjetskim razmjerima.
– Istina, Poreč nije Ravenna koja ima nekoliko crkvi sa zidnim mozaicima iz istog bizantskog razdoblja i koja je u tom pogledu doista »grad mozaika«, površina porečkih mozaika puno je manja od onih iz 12. i 13. stoljeća u katedrali u Monrealeu na Siciliji, ali može se Poreč i tim dijelom svoje baštine pohvaliti, pa i koristiti je kao turistički brend. Uostalom, u Poreču ima i umjetnički vrijednih novovjekih mozaika, baš u turističkim naseljima i hotelima iako su oni izvrsni Murtićevi stupovi u Zelenoj Laguni skandalozno ostavljeni propadanju, upozorio je Matejčić.
– Oslikavanje građevina mozaicima uvijek je bilo najatraktivnije i najskuplje. Onaj tko je imao novca, crkvu je ukrasio mozaicima. Mozaici su svojim blještavilom i skupoćom »vrući medij«, da upotrijebim znamenitu McLuhanovu podjelu medija, dakle privlačni za publiku. Utoliko i za Poreč može biti korisno da se predstavlja kao grad mozaika, iako osobno nisam tome posebno sklon, prvenstveno što postoji niz gradova s takvim atributom, dodaje Matejčić.
Ne upuštajući se u pojedinačno vrednovanje, uz spomenute gradove valja istaknuti i tunišku Kartagu koja se reklamira kao najveća zbirka antičkih podnih mozaika na svijetu, a jordanska Madaba hvali se da gotovo ispod svake starogradske kuće ima ostatke bizantskih mozaika. »Citta´ dei mosaici« je i Piazza Armerina na Siciliji sa znamenitim podnim mozaicima u starorimskoj vili, carskom ljetnikovcu u Casaleu. Kao gradovi mozaika predstavljaju se i Butrint u Albaniji ili Puf na Cipru s takvim dekoracijama iz antike, ali i Levelland u Teksasu s brojnim novovjekim velikim zidnim mozaicima na fasadama zgrada…
Vratimo se Poreču. Dakle, grad si s razlogom pripisuje spomenuti atribut, no, ako izuzmemo činjenicu da su antički i ranokršćanski mozaici konzervatorski zaštićeni i dostupni i najširoj publici, a većina je sastavni dio kompleksa Eufrazijane koja je upisana u UNESCO-ovu svjetsku baštinu, po čemu se ta »mozaičnost« Poreča još prepoznaje? Spomenuli smo velikog Edu Murtića čiji moćni mozaici krase i zid porečke stare pošte. U interijerima nekoliko porečkih hotela naći ćemo zidne mozaike domaćih umjetnika, među njima i Zdravka Milića. To pokazuje da je, osim aktualne sramotne nebrige Plave lagune za potpuno propale obeliske ukrašene mozaicima u Zelenoj Laguni, Poreč još od 70-ih godina imao senzibilitet za umjetnost u tehnici iz svoje davne prošlosti.
Nisu ni panoi dobrodošlice s karakterističnim detaljem iz apside Eufrazijane pali s neba. Htjelo se očito da se prepozna »grad mozaika«. Ubacujem ovdje i logotip lokalnog ribolovnog društva Zubatac koji je deriviran iz čuvene ribe, detalja mozaika iz prve porečke bazilike iz 4. stoljeća. Od logotipa ne treba zaboraviti ni na vizualni identitet Otvorenog pučkog učilišta koji asocira na tehniku mozaika. Ni radionice mozaika koje je za djecu vodio umjetnik Ivan Krajina u sklopu porečkog Street Arta nisu bile slučajne, kao što nisu ni etikete s mozaicima iz Eufrazijane na buteljkama Agrolaguninih vina. Još jednom treba spomenuti Krajinu jer u njegovoj galeriji u starom gradu mogu se vidjeti i kupiti umjetnički radovi u tehnici mozaika, a posjetitelj može ponekad vidjeti i kako to umjetnik radi.
U suvenirnici Cardo, u sklopu gradskog muzeja, na prodaju su imitacije porečkih mozaika koje radi njen vlasnik Dean Jovičević, valjda jedini Porečan koji u suvenirskom dijelu nastoji djelatno promovirati »grad mozaika«. Istina, njegovi mozaici nisu slagani od kamenčića, već izliveni iz kalupa koje potom ručno oboji, ali motivi su autentični: riba, vaza s cvijećem i ornamenti iz podnih mozaika Predeufrazijane.
– Turisti najčešće ne znaju da je Poreč grad mozaika. O tome i propagandni materijali slabo govore. Kad dođu u moju prodavaonicu pa pitaju što predstavljaju ovi mozaici, najprije ih moram poslati u Baziliku da ih pogledaju. Mislim da bi Turistička zajednica morala puno više napraviti u promociji ove vrijednosti koju imamo, smatra Jovičević.
Kod Carda gotovo da možemo staviti točku, odnosno zadnji kamenčić na suvenirsku ponudu Poreča inspiriranu mozaicima. Matejčić će se još prisjetiti jedne kravate koja je s mozaičkim motivom bila izrađena za potrebe Grada, ali u cijelom starom gradu, osim u Cardu i kod Krajine (ako i umjetnička djela shvatimo kao uspomene), nisam našao ama baš ni jedan suvenir inspiriran porečkim mozaicima. Zapravo, postoje dva. Mala keramička pločica s magnetom, od onih koje se stavljaju u kući na vrata frižidera, napravljena je kao marka kojoj je motiv ribe i dio poštanskog štambilja, a može se kupiti u pošti i u još jednoj suvenirnici na Maraforu. U dvije suvenirnice našao sam sličan keramički suvenir s motivom ulaznog portala u Eufrazijanu. I da, mogu se kupiti dvije, tri razglednice s naglašenim motivima porečkih mozaika. Postoje i dva plakata – jedan stariji lokalnog TZ-a i noviji HTZ-a, ali ih obični turist nigdje u Poreču ne može dobiti niti kupiti.
Porečka Turistička zajednica spominje mozaike u nekoliko svojih brošura, najviše u onoj o spomenicima, ali s druge strane nema ni jedne šalice, zidnog tanjura, pepeljare, čaše, majice, kape, marame, ručnika i torbe za plažu, postera, zastavice, označivača stranice, pozadine špila karata, puzzlea, upaljača, naljepnice, čega li… oslikanog ili inspiriranog porečkim mozaicima ili tom tehnikom uopće. Nema ni filigranskih radova, ni slikovnica za djecu, a poneki uradak lokalnih likovnih amatera samo je izuzetak koji potvrđuje pravilo… Naravno da nema ni vjernih replika porečkih mozaika koje bi se slagale i prodavale u kakvoj starogradskoj majstorskoj radionici, a takve primjerice vidjeh u sicilijanskom Monrealu. Profesor Matejčić je na potonju opasku rezignirano dometnuo da je svojedobno predlagao da se u Poreču uspostavi restauratorska radionica specijalizirana za mozaike koja bi na ovom području obavljala konzervatorske radove, a ne da moraju dolaziti stručnjaci iz Splita ili Italije. Nije bilo sluha.
Pitao sam prodavače da li »mozaičkih« suvenira nema jer ih zapravo nitko ni ne traži. Većina mi reče da mušterije u pravilu biraju između onog što je ponuđeno. Tu se zapravo krije i odgovor zašto Poreč nije grad mozaika. Zato što nema sustavnog i razrađenog projekta (a ako i postoji, nema njegove provedbe) na razini gradske uprave, Turističke zajednice i niza drugih institucija i organizacija – od lokalnog učilišta, muzeja, škola, vrtića… do udruženja obrtnika, kroz koji bi se turističkim posjetiteljima, ali i samim građanima približila takva slika Poreča. I još više zato što nema čelnike koji bi promovirali takav gradski brend.
Brendiranje se naravno ne može ostvariti obnoć. Ali za početak bila bi »fora« da porečki gradonačelnik i direktor TZ-a nose majice s ribom, likom gradskog patrona sv. Maura ili biskupa Eufrazija koji u mozaik-formi postoje u Bazilici. Ili barem kravatu. Kad bi još takve majice/kravate/marame… dijelili uokolo: dragim sugrađanima i prijateljima grada, vrlo bi ih brzo tražili – i kupovali! – i turisti. A to bi bio tek početak jednog divnog prijateljstva… Porečana i njihovih gostiju sa slavnom baštinom grada.