Autor: Marijana Katalinić, dnevno.hr

Sve je više primjera zemalja Unije koje potresa ekonomska kriza: razni prosvjedi i negodovanja na ulicama, krenuvši od Slovenije, prema Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Velikoj Britaniji, Cipru i Grčkoj koja je već postala sinonim ´propasti´. Kakav život nas  uistinu čeka u ovoj po mnogima ´rasklimanoj´ zajednici naroda? Osim toga, postoji li mogućnost  uspjeha i  napretka, očuvanja nacionalnih interesa koji se ogledaju osim u ekonomsko – gospodarskom smislu i u onom socijalnom, kulturnom smislu i identitetu? Naš sugovornik, gospodin koji već 28 godina živi i radi u Austriji donosi nam iskustvenu sliku života u Uniji, te što Hrvatskoj ulaskom u Uniju predstoji. Osim standardnih pitanja koja  su vezana za cijenu prehrambenih proizvoda, postavili smo i pitanja koja se tiču korupcije i ´zapadnjačkog´ mentaliteta, te konačno hoćemo li se u kapitalističkoj utrci za ostvarenjem ´europskog sna´ negdje usput u već oskvrnjenoj duhovnoj dimenziji čovjeka, izgubiti.

Unija (Austrija) vs. Hrvatska

Naš sugovornik, koji je po struci inženjer strojarstva, već 12 godina radi na rukovodećim mjestima. Kako kaže, ne postoji dio djelatnosti koji mu nije poznat kako u Austriji, tako i u Europi; kako u istočnoj tako i zapadnoj( prije Unije i sada). Ova usporedba, koja se temelji isključivo na dvije zemlje, a to su Austrija (EU) i Hrvatska, uzima u obzir mnoge elemente: mentalitet naroda i kulturu, stoljetne običaje, ali isto tako i činjenicu da je Austrija dugi niz godina članica Unije, dok Hrvatska ulazi upravo sada, kada Uniju potresaju nemiri, neredi i prosvjedi raznih vrsta, financijske krize pojedinih zemalja, rekordna nezaposlenost… Austrija danas se smatra jednom od najstabilnijih zemalja članica Unije koja pruža pristojan život svojim građanima. Nemiri i krize koje pogađaju ostale zemlje članice u ovoj zemlji još uvijek su nepoznanica. Postavlja se pitanje odakle ovakva stabilnost? Ona leži u efikasnoj podjeli državnih poslova, politici koja je omogućila dobru prilagodbu onoj vanjskoj, težnji kao očuvanju nacionalnih interesa i nemogućnosti vanjskih utjecaja da zadiru u unutrašnji suverenitet države. Svatko tko želi raditi, ima tu mogućnost. Stabilnost ovakvog sustava nije samo produkt sadašnje politike ili one unazad posljednjih 20 godina, već se radi o tradicionalnoj socijalnoj politici. Hrvatska, koja je utemeljena kao socijalna država, a ta ista socijalnost se ogleda kroz  zdravstvo, školstvo, zaštitu radnika i mirovine, počinje gubiti svoj danak pred utjecajem neoliberalnog kapitalizma.

Postoji li mogućnost da hrvatski političari očuvaju osnovne interese hrvatskih građana ili ih povećaju? Nejasno hrvatsko političko vodstvo koje nas je do sada bez Unije dovelo do rekordne nezaposlenosti, nemogućnosti pristojnog i dostojanstvenog života zaposlenih, nezaposlenih, umirovljenih, mladih, postavlja nova pitanja.  Koliko je primjer Austrije može biti primjenjiv na Hrvatsku?  Naš sugovornik ističe: ´Za primijetiti je da  Austrija koja je izmislila birokraciju i koja dobro funkcionira na tom načelu, uključuje i političare koji dobro razmišljaju što potpisuju; za razliku od njih naši političari su pokvareni, ne funkcioniraju i uopće ne razmišljaju kako je  Hrvatska u jednom vrlo jadnom položaju. EU će nam raditi apsolutno sve što im padne na pamet, a  kako je krajnji cilj identičan ostalim zemljama, možemo  očekivati  političko i ekonomsko uništenje zemlje u vrlo kratkom roku. Scenarij spavanja doktora i inženjera po parkovima  uskoro će biti i naša svakodnevnica´, pesimističan je naš sugovornik.

EU – zadovoljavanje osnovnih životnih potreba?

Hoćemo li napokon biti u mogućnosti da imamo dovoljno novca  za zadovoljavanje   osnovnih  životnih  potreba? Upravo je to ulaskom u Uniju obećavano: rast i napredak gospodarstva, smanjenje nezaposlenosti, kvalitetnije i jeftinije zdravstvo i školstvo,itd. Odričemo li se našega identiteta da bi ´nešto stavili između zuba´? Osim toga, koja je cijena austrijskog uspjeha?

Cijena svakodnevnih namirnica

Ulaskom u Uniju  je najavljeno  pojeftinjenje hrane. Mnogi trgovački lanci već trljaju ruke i najavljuju jeftinu i kvalitetnu europsku hranu koja je ´dovoljno´ dobra s obzirom da je europska. Međutim, naš sugovornik ističe kako hrana u EU (Austrija) nema okusa ni života. 15.000 kemikalija koje se koriste u prehrambenoj industriji su na dnevnom meniju. Primjerice, jedna rajčica koju mi zovemo ´mesnatom´ i miriši, u EU doslovce ne postoji. Okus jabuke, rajčice ili paprike je isti – nema ga. Jeftinija, ali neusporedivo lošija europska hrana već je počela preplavljivati hrvatske trgovačke lance. Razliku u cijenama procjenjuje od 30 do 50 posto. Uzmemo li u obzir posljednje zakonske izmjene, a vezane su za uvođenje novog zakona o poljoprivrednom zemljištu kojim će doći do okrupnjavanja zemljišnih parcela i ulazak krupnog kapitala u proizvodnju hrane u Hrvatskoj, pristojbe za bunare – usporedimo sa Bundenstagom i izglasavanjem da voda više nije temeljno ljudsko pravo, nacrtom zakona o strateškim investicijama, te GM hrani koja ne mora biti posebno označena u našim prodavaonicama,postavimo pitanje: hoćemo li imati dovoljno hrane i kakve hrane? Zdrave i prirodno uzgojene ili tretirane sa 15 000 kemikalija zahvaljujući kojima nastaju mnoge ´moderne´ bolesti? Bez obzira na političko vodstvo Hrvatske ili Austrije, te bez obzira na stabilan sustav – čini se da određeni životni uvjeti ipak ne proistječu iz odluka političara. Koliki utjecaj će imati korporacije na naše živote, te je li od viška spomenuti kako veliki Monstanto upućuje prijetnje EU?

Automobili i bijela tehnika

Osim hrane, najavljeno je  pojeftinjenje automobila i bijele tehnike. Naš sugovornik ističe kako cijena, ali isto tako i kvaliteta uređaja je u pravilu neznatna, te da je to nešto za što se ne smijemo ´hvatati´ kao dobar argument našega ulaska. Dok se s jedne strane veselimo pojeftinjenju hrane, automobila i nekih uređaja, s one druge trebamo postaviti pitanje zašto je primjerice hrana tako skupa kod nas? Cijena ulaska, a tiče se naše slobode i suverenosti neusporediva je sa ovakvim argumentima. Kakva je situacija u posljednje dvije zemlje koje su ušle u Uniju, a to su Rumunjska i Bugarska: je li jednom doktoru znanosti iz Rumunjske koji spava u parku uopće važno ovakvo pitanje?

Smanjenje korupcije

Najavljeno je kako je borba protiv korupcije zapravo preduvjet za ulazak u EU. Dogovori ´ispod stola´, politička kadroviranja i međusobni kompromisi su prilično prirodna slika u Hrvatskoj. Znači li da u EU nema korupcije? Afera Hypo koju neki procjenjuju na 44.7 milijardi eura osim što je povezana sa gotovo čitavim hrvatskim političkim vrhom, povezana je i sa austrijskim političkim kolegama. Prema nekim procjenama, upravo inozemna upletenost priječi u otkrivanju ove afere za koju je za sada optužen jedino bivši premijer Ivo Sanader. Naš sugovornik ističe kako je Austrija zadnjih nekoliko godina ´kuhala´ zbog nekoliko afera što sa bankama, što sa političarima. Ističe kako sam proces nije adekvatno kaznio krivce: ´Sve je to relativno i Uniju takve stvari u biti i ne zanimaju. Takve poteze ionako rade vodeći ljudi države, a oni su svi marionete EU-a. Austrija taj problem ipak dosta konzekventno pokušava  eliminirati, međutim i u Austriji postoje društva koja su nedodirljiva. Čini se da ovaj problem nema veze s Unijom. Unija nije niti riješila ni problem mafije u Italiji. Ništa se nije promijenilo niti u Grčkoj gdje su i dalje radili sto su htjeli. Grci su mislili kako su sve zeznuli i opljačkali EU, samo MMF sada traži novce natrag. Ja sam radio za jednu njemačku tvrtku ovdje u Zagrebu. U četiri godine nisam niti dogovorio, niti isplatio niti jednu proviziju, što je u jednoj EU zakonski određeni postupak. Tu se radilo o narudžbi ca. 200 uređaja godišnje. Za to vrijeme Grk nije prodao niti jedan jedini uređaj bez provizije?! Toliko o korupciji u EU.´

´Socijalu kakva je u Austriji mi možemo samo sanjati!

 ´Socijalu kakva je u Austriji mi možemo samo sanjati´, ističe naš sugovornik i to iz više razloga. U prvom redu Austrija je jedna ekonomski snažna država. Mnogi rade sa dobitkom. Zatvoreni su interesni krugovi i tu Unija ne može dovoljno naštetiti. Tako je socijalni minimum u Austriji npr. jači nego u Njemačkoj.  Mi to sve nažalost nemamo. Imamo ogroman nefunkcionirajući državni aparat koji je koječime zabavljen, donekle se nešto događa, ali bez ekonomskog efekta (povrata novca). Proizvodnja će nam  u budućnosti sigurno biti  još više ugašena jer Unija određuje koje se tvrtke moraju zatvoriti, a koje ne. To nema veze sa uspjehom istih. Ako je Uniji isplativije nešto uvoziti iz Kine i prodavati u EU onda to naše tvrtke sigurno neće moći proizvoditi. Biti ce zabranjeno.

Svjedoci smo kako zdravstvo i školstvo postaje sve više postaje privatizirano. Prešutnom metodom  se sve više usvaja zapadnjački model prema kojem određujemo mogućnost liječenja ili školovanja ovisno o imovinskim mogućnostima. Naš sugovornik ističe kako je austrijski srednjoškolski program  bolje koncipiran. Oni imaju višu školu raznih smjerova, koja je kao naša srednja samo što je petogodišnja. Iz tih škola izlaze ljudi koji su sposobni odmah nešto konkretno raditi i doškolovavanje traje kratko. Zato za neke zadatke širokog spektra nemaju  takav pregled kao naši, ali ako su zainteresirani to mogu doraditi. Cjelokupan napor i trošak za školstvo je time mnogo efektniji i jetiniji; kako za sustav tako i za pojedinca. Privatizacija koja je se događala u  poslijeratnoj Hrvatskoj  u Austriji nije bilo. I danas imaju nekoliko velikih državnih tvrtki, a ako i dođe do privatizacije  muljaža  je gotovo isključena jer tu odmah ´padaju´ glave.

Nema prosvjeda protiv GMO-a, problematičnih cijepiva, fluorizacije vode

GMO hrana, chemtrails, cijepiva, fluorizacija vode, itd. spadaju među tabu teme u Hrvatskoj. Hoće li se pitanje ovakvih tema promjeniti našim ulaskom u EU? Naš sugovornik ističe kako građani su EU-a o tome jako malo informirani; uglavnom uopće ne. Protiv GMO-a postoje određeni otpori, ali što se tiče klora ili flora u vodi, cijepljenja, aditiva u hrani, pesticida po povrću i voću ili chemtrailsa, gotovo apsolutno ništa. Nešto su bolje od Austrijanaca informirani Nijemci, ali kod njih nema nekih alternativnih pokreta. Što se cijepljenja tiče, austrijski  liječnici ga ne preporučuju, ali su jos uvijek neka obavezna pa se ta prednost gubi. Čovjek koji se svjesno samo jednom cijepi  problematičnim cijepivom i samo jednom, (nevažno je li  dijete ili odrasla osoba) može dobiti mnoge zdravstvene probleme. U EU isto tako ne postoje informacije o mnogim globalnim problemima jer s obzirom na kvalitetu života, za njih je kako naš sugovornik ističe ´sve jedan lijepi vrt´.

Sloboda samo za one koji su spremni živjeti ispod mosta

Običnog hrvatskog građanina zanima koje da konkretno posljedice očekuje ulaskom u Uniju, te osim toga, što nam pruža ´europski svijet´. Naš sugovornik ističe kako je u tom sustavu čovjeku nametnuto mišljenje da je sretan zbog ´ostvarene´ demokracije i tzv. slobodne volje. Međutim, u tom sustavu čovjek nema apsolutno nikakvu slobodnu volju osim individualne, ako je spreman živjeti ispod mosta. Ipak, oni koji ´plivaju´ sa sustavom rade od jutra do sutra, automati su – ostvarivanjem dobrih rezultata pritisci postaju još veći, a čovjek još više biva primoran na neprestan rad. Konačni rezultat je čovjek koji je uništen prekomjernim radom, lošom hranom, izmanipuliranon zdravstvenom zaštitom. Većina stanovnika umire ubrzo nakon odlaska u mirovinu. Oni koji žive  do 80 godina su oni koji se ´ne uklapaju´ u sustav i ´liječe´ se dok ih ne ´zatuku´ nekom konačnom disfunkcijom vitalnih organa. Ljudski stav je najbolje opisan izrekom koja tamo postoji kao ´svakodnevnica´ gdje se kaže; ´Ah on je takav, prijepodne mrzi sebe, a poslijepodne cijeli svijet!´. Postavlja se pitanje: na koji način se boriti protiv takvog sustava? On je tako perfektno pravno složen da čovjek kao individua nema nikakve šanse za borbu. Svako odstupanje se vrlo preciznom mehanikom kažnjava i po potrebi pravno ili fizički eliminira. Ljudi su tamo dobrim dijelom postali zombiji u pravom smislu, bez obzira na njihove kvalifikacije. Oni su jednostavno prazni i neupotrebljivi. Ako uđemo u Uniju, uvidjeti ćemo da nam ostvarenje cilja, a to je prosperitet zemlje, biti gotovo onemogućen; naročito uz političko vodstvo koje smo imali do sada. Austrija kao primjer  EU-a može poslužiti kao predobro organizirana država. Međutim, je li pitanje zlatnog kaveza dobro rješenje kraj svih globalnih promjena? Na koji način će se postaviti prezadužena Hrvatska sa ovakvim političkim vodstvom? Hoćemo li gubitkom naših najvrijednijih resursa – vode, šuma i poljoprivrednih zemljišta, izgubiti ono jedino i najvrijednije što imamo? Možemo li u nekim dijelovima primijeniti uspješnu austrijsku politiku? Ili nas na kraju, ipak čeka slika jedne moćne Italije na čijem industrijskom sjeveru žive ljudi u industrijskim getoima, spavaonicama i to često od tvrtke, gdje dobivaju jelo i rade za bagatelu?