Piše Goran PRODAN
Turistička berba jedan je od najvažnijih privrednih poslova u Istri. Njena uspješnost ovisi o velikom broju čimbenika. Među njima je uređenost Poluotoka kao turističkog odredišta jer i te se goste dočekuje kao one u vlastitom domu. Pristojno je pomesti, pobrisati prašinu, maknuti šporke stvari, posložiti nered svakodnevnog života, staviti čisti stolnjak i vazu sa svježim cvijećem… Goste ćemo u svom domu ponuditi boljim i raznovrsnijim ićem i pićem od onog koje prosječno konzumiramo, nastojat ćemo da se osjećaju ugodno i dobrodošlo.
S takvom se vodiljom provode i tradicionalne predsezonske akcije čišćenja okoliša, uređivanja turističkih mjesta i naselja, poboljšanja ponude, educiranja stanovništva o ekologiji, stvaranja klime gostoljubivosti i dobrodošlice… Sve to naravno nije samo zbog turista, već i zbog samog stanovništva jer i građani ugodnije i kvalitetnije žive i rade u ugodnijem prostoru. No, domaćini, pojedinačno ili u zajednicama – gradovima i općinama, nisu uvijek, opet zbog niza razloga, dovoljno svjesni i savjesni u svom odnosu prema životnoj i radnoj sredini i okolišu, njihovom čuvanju, zaštiti i unapređenju, pa se često s raznih »društvenih« razina poseže za poticajima. Među njima je i isticanje najboljih kako bi bili pohvaljeni i nagrađeni, a drugima služili za primjer.

Istra nije Disneyland samo za turiste

Jedna od takvih poticajnih akcija je i izbor najuređenijih mjesta koji provodi hrvatski sustav turističkih zajednica u suradnji s medijima te najbolje nagrađuje već etabliranim »cvjetovima« – Plavim u primorju, Zelenim u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Sudjelovao sam proteklih dana kao član povjerenstva županijske Turističke zajednice u prvom »pregledu« i vrednovanju kandidatura istarskih turističkih mjesta u ovoj akciji. Nismo, doduše, obišli baš cijelu Istru jer zadatak povjerenstva je prvenstveno ocijeniti pristigle prijedloge iz lokalnih TZ-a, ali iz viđenog izvlačim zaključak da nam Poluotok u cjelini nije loše uređen. Jasno, sada slijedi: ali moglo bi i bolje. Kažu da uvijek može bolje, ali valja realno ocijeniti i usporediti mogućnosti – društvene, ljudske, financijske, kao i stvarne potrebe. Jasno je da nemamo novaca da obnovimo asfalt na svim pohabanim prometnicama, prebojimo sve gradske fasade, od kojih neke nisu vidjele pituru i stotinjak godina, dovedemo na sve mjesne plaže vodu, sanitarije i Plave zastave, obnovimo derutne smještajne kapacitete, cvijećem i zelenilom okitimo baš sve javne površine i privatne okućnice i balkone, na svakom koraku ponudimo kvalitetne suvenire i turistima zanimljive programe… Uostalom, nismo Disneyland koji je napravljen samo za turiste, ima u životu Istre i važnijih ulaganja od onih u funkciji turizma.
Međutim, i novcem koji za tu djelatnost i za tzv. turističko uređenje trošimo, mogu se postići kvalitetniji rezultati. Primjer s »cvjetnošću« je među indikativnijima. Iako smo u cjelini prilično ispod cvjetnog uređenja mjesta i okućnica u Austriji ili Međimurju, primjetno je da Istra stalno napreduje. Cvijeće u parkovima, duž ulica, na prilazima naseljima je već »standard«. No, bez obzira na to što o ukusima nije uputno raspravljati, utisak je da bi se već izborom i slaganjem cvijeća, dakle za iste pare, mogli postići puno bolji estetski učinci. Neću o tim šarenim, zbrda-zdola ili posve kičasto rascvjetanim lokacijama, kojih ima kako u gradovima tako i u turističkim naseljima, a i na privatnim okućnicama. Umjesto njih ističem skladnu cvjetnu uređenost rovinjske glavne ulice (Istarsku) koja od ulaza u grad vodi ka rivi, brojnih porečkih kružnih tokova i rabačkog turističkog naselja Maslinica te zelenog okoliša porečko-funtanjanske Zelene Lagune.

U Istanbulu slikovito, u Decumanusu ruglo

Među najizrazitije primjere za to da nisu novci uvijek problem loše uređenosti, već loše ponašanje ljudi, uz notorno bacanje kojekakvog otpada kojekuda po Istri spada i nagrđivanje turističkih mjesta »bazarskom« prodajom koječega. Ono što je u Istanbulu slikovito, u porečkom Decumanusu je ruglo. Uostalom, gradske odluke o komunalnom redu priječe vješanje kojekakvih roba po fasadama (srednjovjekovnim, čak), ali to se ne poštuje, a slabo i sankcionira. Naguravanje štandova s raznom »turističkom« robom, najčešće loše kvalitete, po rivama primorskih mjesta još je jedna ružna slika od koje je više štete po imidž nego koristi za lokalni proračun. Da se u tome može biti umjereniji i uređeniji, pokazuje Rovinj. Ovaj grad pohvale zaslužuje i za poteze u uređenju prometa u središtu i na rivi što također ne košta puno novaca, već samo snažne volje nadležnih da se propisano provodi. Suprotan primjer je porečka riva.
Da se za iste pare moglo osjetno bolje urediti neke skupe javne površine, opaska je koju volim spominjati uz porečki Trg slobode. Neodgovarajući izbor stablašica, jedna razbijena i jedna smiješna »fontana« i skulptura kojoj se u gradu moglo naći prikladnije mjesto bili su dovoljnim razlozima da povjerenstvo ne podrži njegovu kandidaturu za Plavi cvijet za najuređeniji trg. Općenito istarskim gradovima fali vode i umjetničkih skulptura, pa i spomenika na javnim površinama. Iako su nedvojbena atrakcija, vodoskoci i fontane vrlo su rijetki. A i kad ih ima, najčešće su u kvaru.
Prvi utisak je važan. Utoliko i redovita košnja trave uz prometnice kao prvi dio Istre koji putnik namjernik »upoznaje« nije važna samo iz sigurnosnih razloga. Minulih je tjedana bilo puno kiše i trava raste kao trava, pa je očito uz ceste prerasla tempo kosaca. Ipak, primjeri poput prilaznice iz Labina Rapcu ili prometnice između Vrsara i Poreča i oko Poreča pokazuju da je moguće i postojano držati taj standard uređenosti. S druge strane, ni povjerenstvu nije bilo ugodno kad smo u Petroviji kod Umaga pošli pogledati jednu lijepo uređenu okućnicu i do nje stigli cestom/ulicom koja je pretjerano zarasla u visoku travu. Naravno da ni nas ni goste ne zanima je li taj problem u nadležnosti Grada ili Županijske uprave za ceste. I još jedan detalj uz važnost redovitije košnje uz prometnice: valja istom i razne otpatke pokupiti.

Svako selo svoje biciklističke putokaze

Uz prometnice ide i signalizacija. U cjelini danas je ona širom Istre puno bolja nego prije samo desetak godina. Počevši od putokaza i oznaka za najmanje zaseoke do tzv. turističke, smeđe i bijele signalizacije. Puno je kvalitetnije i označavanje kulturno-povijesnih znamenitosti. Naravno, i tu ima »ali«. Ne mogu se načuditi kako Rovinj, kao nedvojbeno jedan od najbolje uređenih gradova na Jadranu, još nema standardne (zakonom utvrđene) bijele putokaze za smještajne objekte. Također, Istra se diči da je napredna biciklistička destinacija s mnoštvom uređenih staza, ali svako selo za njih ima drugačije putokaze. I ovdje nije problem u novcu, nego u koordinaciji i dogovoru.
Iako za dobivanje Plavog ili Zelenog cvijeta za najuređenije mjesto valja zadovoljiti niz jednako važnih kriterija iz opširnog pravilnika Hrvatske turističke zajednice, od izgleda prilaza mjestu i njegova središta do uređenosti javnih zgrada i ugostiteljskih objekata, najviše bodova donose javne plaže. To, doduše, pokazuje kupališnu realnost hrvatskog turizma, ali i opravdava još veća ulaganja u taj dio turističke »infrastrukture«. S obzirom na to da Istrijani slove kao skijaški turistički putnici, nerijetko uspoređujem važnost uređenosti plaža s onom skijaških staza. Atraktivno je skijati po »divljem« snijegu, ali ogromna većina skijaša ipak se zadržava na »ispeglanim«, dobro obilježenim i opremljenim skijaškim terenima. Isto vrijedi i za plaže. Najljepše je okupati se u moru u pustoj netaknutoj prirodi uz šljunkovito žalo, ali većina kupača ipak traži uređena sunčališta, sigurne prilaze u more, plićake s čistim dnom, tuševe, WC-e, suncobrane, ležaljke, parkiralište, kafić, sportske sadržaje… Najbolje je kad se prirodno priobalje skladno i nenametljivo dopuni potrebnom infrastrukturom i opremom. U tom pogledu rabačke plaže zaslužuju biti posebno istaknute, pa su i ove godine istarski kandidati za Plavi cvijet.