O nono, nono, dobri moj nono….
Dan Grada, odnosno, dan kada se slavi oslobođenje našega grada od nacizma i fašizma uvijek se proslavi na način da je razdoblje prije i nakon toga dana prepuno različitih događaja. Društvenih, kulturnih, zabavnih, političkih i inih. Tako je to bilo, i još uvijek je i ove godine. Ipak, nekako nam sam smisao toga dana promakne. Odnosno, dubina značaja toga dana koji je omogućio daljni razvoj cijelog ovog područja, ostaje po strani. Ja sam prvi zanemario značaj toga dana, jer sam taj dan proveo iščekivajući otvaranje jednog lokala i sve podredio samo tome.
Naravno, sudionici tog razdoblja kada je naš grad oslobađan ostali su malobrojni, i teško se koncentrirati na smisao toga dana obzirom da svi izbjegavamo razmišljati o ratnim temama. Možda upravo zato ne želimo tom danu davati nekakav militaristički prizvuk. I to je realno. U tom danu moramo slaviti sve ono što smo postigli nakon oslobođenja našega grada, jer su se zato naši nonići i borili – da mi imamo priliku stvoriti bolju budućnost.
No, možda i ne bi bilo tako loše prisjetiti se upravo tih naših nonića koji su sve svoje podredili našoj budućnosti. Jer ih prebrzo zaboravljamo. Tek ih kratko spomenemo da zadovoljimo formu. Nekako uvijek lako prelazimo preko svih pobjeda koje su naši preci ostvarili, uzimamo to zdravo za gotovo, kao da je to i bila njihova dužnost. Kao da je bila dužnost naših nonića da oslobode grad, da odluče od ribarskog mjesta stvoriti turistički centar broj 1 u državi, kao da je bila dužnost naših nonića od provincijskog gradića učiniti centar prema kojemu gravitiraju sve ceste i sve misli.
To nije bila njihova dužnost, to je bio njihov izbor, ali je naša dužnost da im na tome budemo zahvalni. I baš zato, što nismo dovoljno zahvalni sve pobjede koje su naši ljudi ostvarili netko drugi osporava ili uzima kao svoj proizvod.
Ako se nastavimo na taj način odnositi prema žrtvama naših nonića, Dan oslobođenja našega grada postati će dan kao i Nova godina, kada imamo pravo ostati do dugo u noć budni.
Ako pogledamo oko nas, sve države u svijetu svoje vojne pobjede slave na način da upravo ističu svoju vojnu povijest, od Dana zahvalnosti u Americi, do Dana oslobođenja Europe.
Ne trebamo se sramiti svoje vojne povijesti, jer je nažaolst, vojna povijest prožeta po svim dijelovima Istre i našega grada. Ne smijemo zaboraviti naše vojne pobjede. Zato nam se i događa da vrlo mali broj ljudi zna naziv partizanske postrojbe koja je prva ušla u oslobođeni Poreč, ili njenog prvog zapovjednika.
Istina je da postoje različiti događaji kojima se daje počast vojnoj povijesti našeg područja, poput okupljanja na Rušnjaku, ali taj događaj se ne može izravno povezati sa Danom oslobođenja grada, premda se odvija na administrativnom području Grada Poreča.
U nedostatku turističke atrakcije, i sve zanimljivijih događaja u kojima se vraćamo u povijest našega grada, vjerojatno bi isto tako bio zanimljiv i npr. Mimohod živućih svjedoka tih ne tako davnih događaja upravo na Dan oslobođenja grada, ili određene vojne postrojbe koja je stacionirana u Istri, upravo u čast pripadnicima partizanskih postrojbi u kojima su bili i naši nonići. Upravo kao što Francuzi svoje velike obljetnice slave između ostalog i mimohodom svojih vojnih jedinica, što je postalo prava turistička atrakcija.
Bez osvježavanja sjećanja o onome što Dan oslobođenja zapravo predstavlja, moglo bi se dogoditi da zaboravimo te davne dane ili ih potpuno krivo protumačimo, onako kako to dnevno političke potrebe žele.
zzlevak