Antuntun – (Grigor Vitez)
U desetom selu / živi Antuntun. U njega je malko / Neobičan um. On posao svaki / Na svoj način radi: Jaja za leženje / On u vrtu sadi. Kad se jako smrači, On mrak grabi loncem. Razlupano jaje / On zašiva koncem. Da l’ je jelo slano, On to uhom sluša. A ribu da pjeva / Naučiti kuša. Na livadu tjera / Bicikl da pase. Da mu miše lovi, On zatvori prase. Guske sijenom hrani, Snijegom soli ovce. A nasadi kvočku / Da mu leže novce. Kad kroz žito ide / On sjeda u čun. Sasvim na svoj način / živi Antuntun.

Kako bi se nasmijao susjedu pjesnik Grigor Vitez ispjevao lijepu bezazlenu pjesmicu o dječaku-obješenjaku koji sve stvari naopako radi. Tko se još ne sjeća Antuntuna, dječaka neobična uma, kojim su nas muštrale naše vrijedne učiteljice još od nižih razreda osnovne škole. A kako i ne bi kad mrak grabi loncem a razlupano jaje zašiva koncem. Štošta naopako.
Tako i kod nas, u našem gradu. Štošta naopako, kao da je mnoge stvari slagao i stvarao Antuntun u kojeg je malko neobičan um.
Pođimo redom. Izlizane kamene ploče i jedva čitke kronike govore da je Poreč nastao kao Coloniae Iuliae Parentium u vrijeme pokojnog cara Augusta, negdje 40-ih prije Krista. Rastao polako, sukladno vremenu. Bez euforije. Kršćanstvo, Mauro i Eufrazije. Venecija. Usputna luka brodovima Serenissime prema Levantu pa je i veliki Korčulanin Polo svraćao. Kuga grad desetkovala, ostalo tek nekoliko desetaka duša. Ispočetka. U 18. stoljeću lijepo se oporavio: imao čak i nekoliko obitelji koje i dokone zabave priređuju.
Klimaks u 19. stoljeću: prijestolnica Pokrajine, sjedište Pokrajinskog sabora i vlade-Giunte. Dakako, i svega onoga što uz to ide. Poreč je moćan: sjedište je biskupije ali i sjedište svekolike vlasti: zakonodavne, izvršne, financijske. I Benito ga uvažava: smjestio je ovdje podsekretara pokrajinske fašističke stranke i nekoliko bitnih institucija. Nakon savezničkog bombardiranja ’45 relativno polako se oporavlja. A onda 50-ih uzlet. Dilema industrija ili turizam nije dugog vijeka: navrijeme uočen nadolazeći val masovnog turizma. Najprije Riviera 53-će a odmah potom Plava. Dani akcija. Teorija prosta: samoprijegor i rad. Riviera i Laguna, predvođene dvojicom vizionara, međusobnih oponenata, povukle za sobom cijeli grad. Inače socijalistički nedozvoljena konkurencija, u Poreču daje fantastične rezultate. Hoteli. Rast broja noćenja je eksponencijalan. Poreč postaje jugoslavenski rekorder. Ne samo brojem noćenja: vrlo brzo postaje jedan od gradova s najvećim BDP u onoj nesretnoj Jugoslaviji. Ovaj uzlet ima ogroman utjecaj na cjelokupni život: Poreč postaje pojam za dobro, organizirano, civilizirano. Godine 90-te. Najprije stagnacija uzrokovana privatizacijom na naš – hrvatski način. Ode trud Porečana u bescjenje. Potom rat i sve ono što ovo zlo sobom donosi. Poraće i blagi gospodarski oporavak. A onda od kraja 90-ih krah. Sveopći. Uzrokovan prvenstveno nedostatkom vizije. Najprije gospodarstvo. I dalje turizam, ali više nema veze s turizmom Jadrana, svojevremenog pojma. Sad bi to htio biti turizam Cancuna i Acapulca, Hammameta i Sharm el Sheika izraslog na ničemu – skočite do Plave ili Picala: kakve veze imaju “suncobrani” od palmina lišća i brdo plastičnih ležaljki s Istrom i kamenom plavog Jadrana? Vlastite pameti kao da nema: drugi gazda drugi pogled. A gazde negdje vani, ni ne znaju čestito gdje je Poreč. Dođu, doduše. Zahvaljujući GPS-u. Lagunaši i rivijeraši nisu dovoljno kompetentni viziju turizma osmišljavaju Španjolci: konkurencija nam stvara našu viziju razvitka! A onda nam se desio Antuntun:

U desetom selu/živi Antuntun/u njega je malko/neobičan um

Tako nas Vitez vraća u osnovnu školu. Ali ne, ne živi Antuntun tamo, u nekom desetom selu. Tu je, pored nas, s nama. Nasuprot gospodarstvu, koje ipak donekle živi makar dobit završava na nekim računima izvan HR, sam se Grad opredijelio za rentu. Kao naš  Antuntun:

Guske sijenom hrani, Snijegom soli ovce/ A nasadi kvočku/Da mu leže novce

A “kvočka” degradirala Grad. Štošta se urušilo. Idemo od glave. Imamo grad kojemu ni nakon 2.000 godina ne znamo pravo ime. Parentinima je bio Parenzo, Porečanima Poreč. No odnedavno promijenilo ime i gradu i građanima: gradu u Poreč- Parenzo a onda su građani Porečani-Parentini. Ne ili-ili, već i jedno i drugo istovremeno. Mijenjao tko? Ni Porečani ni Parentini sigurno ne, nije ih nitko ni pitao. Dakle, vlast. Antuntun. A mi je birali, ali ne da radi što hoće. Jer, to što je izabrana ne znači da je i pametna! Imamo gradske glave koje smo sami izabrali a koje jedva da komuniciraju s nama, svojim građanima koji su ih birali. Pravi Antuntun. Ako te i prime, ne znaš koje su im boje oči: gledaju svoja posla pregledavajući papire ili kopajući po mobitelu – kao da te nema. Kad im se potužiš na buku kad se u 5 ujutro tresu obližnje zgrade i ne može spavati, upute te na spavanje u … bošku.

On posao svaki/Na svoj način radi/Jaja za leženje/On u vrtu sadi

Imamo grad koji svoju dvomilenijsku arhitekturu kiti štracama svih vrsta, boja i dezena a prekrasnu vizuru grada s mora “uljepšava” luna parkom i “buvljom pijacom”. Jedini na Mediteranu:

Kad se jako smrači/On mrak grabi loncem/ Razlupano jaje/On zašiva koncem

Imamo grad u kojem glavnim gradskim trgom, inače pješačkom zonom, motori normalno voze …. cijeli tekst možete pročitati u prvom broju Fjonde.

Fjondu potražite u kafićima ili kontaktirajte uredništvo 052 616 380, u ulici M. Vlašića 20 ispred kafića M, C.O. jdoo.