Istupi poduzetnika koji su dosad javno optužili poreznog inspektora Željka Severca za zloupotrebu službenog položaja i ovlasti potaknuli su i Miroslava Simoskog iz Vrsara da ispriča svoju priču. Severec je, inače, anonimno prijavljen USKOK-u, koji je predmet proslijedio Općinskom državnom odvjetništvu u Pazinu i policiji, a Ministarstvo financija javno provodi reviziju njegovih nadzora. Priča je začinjena i plakatima »Porezni inspektor ili građevinski poduzetnik« koji su osvanuli u Poreču, a postavila ih je tvrtka Hann-invest, aludirajući upravo na Severca, protiv kojega je podnijela kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Pazinu.

– Severec me je totalno uništio!, rekao je naš sugovornik, objasnivši da je njegova propast počela posjetom porečkog inspektora i njegovim traženjem mita. U naš butik »Ana« u kojem smo u Poreču prodavali odjeću, ušao je početkom 2000. i tražio vlasnika. Obrt je bio na ime moje supruge, ali posao sam vodio ja i za to imao punomoć. No, tada sam bio u Mađarskoj, odakle sam, preko istog obrta, uvažao robu za drugu firmu, što nije imalo veze s našom maloprodajom. Kći mu je objasnila da vlasnika nema, a on je ostavio poruku da mu se sutradan javi u ured.

Supruga je tamo i otišla objasniti da o poslovanju ništa ne zna, a on ju je odmah počeo napadati i zastrašivati rečenicama poput: »Što Vi mislite?! Netko će tamo ići u zatvor!" Kao problem je inspektor naveo navodno zatraženi povrat poreza od 200 ili 300 tisuća kuna, Simoski se više ne sjeća točno, koji, kako je rekao, nitko od njih nikad nije zatražio, a kamoli realizirao.

»Radi se o porezu na koji je imala pravo zagrebačka tvrtka za koju sam tada uvezao tri ili četiri šlepera odjeće, što je kod mene uredno proknjiženo i za što sam kao posrednik dobivao naknadu«, ističe. Inspektor se sutradan s njegovom suprugom sastao kod njihova knjigovođe, gdje se također, prema Simoskijevim riječima, Severec grubo odnosio. Tu je utvrdio da za spomenute šlepere nije upisano kojoj su firmi dostavljeni i poručio da to upiše kad se vrati s puta te da mu se javi, jer bez njega ne može napisati zapisnik. Kad mu se javio, Severec mu je odmah spomenuo zatvor, ogroman porez i milijune prihoda od prodaje robe. Simoski mu je, kako kaže, kontrirao objasnivši da je robu samo uvozio za druge i da se ona nikad nije našla u njihovoj trgovini. U jednom trenutku, tijekom rasprave, inspektor mu je sugerirao da se problem može »drugačije riješiti«.

– Kako sam oklijevao, na koncu me je direktno pitao: »Koliko ćeš dati?«, ali je inzistirao da ja kažem koliko. Predložio sam tisuću maraka, na što je rekao: »Ma što?«, a ja sam onda kazao neka budu dVije tisuće. Na to je on rekao: »Ma ispod pet ne dolazi u obzir. Nisam sam.« A meni šok! Prvo, gdje ću naći novac? Drugo, znam da se ne mogu boriti protiv njega, jer ga nisam gledao kao čovjeka, već kao instituciju, nastavlja svoju priču Simoski u jednom gradskom kafiću gdje je pozvao novinare, ali je odbio da ga se slika.

Priča dalje ide da mu je trebalo desetak dana da posudi novac, nakon čega mu je nedostajalo još dvije tisuće kuna, ali se ipak našao s inspektorom u Rovinju, u jednom kafiću kraj autobusnog kolodvora. Ostatak mu je dao idući dan u Poreču, na parkiralištu kraj škole, kroz odškrinuta vrata automobila.

– Uzeo je to i od tada ga više nisam ni vidio ni čuo. Kasnije sam dobio zapisnik i rješenje u kojima je navedeno 50 tisuća kuna poreza koji treba platiti i 70-ak tisuća kuna kazne. Odmah su mi sjeli na žiro račun i ja sam polako, iz poslovanja, počeo to isplaćivati i nakon nekoliko mjeseci isplatio do kraja. Na kraju je ostalo četiri tisuće kuna preko iznosa koji sam dugovao, ali ih nikad nisam uspio podići jer je račun ostao blokiran, tvrdi Simoski. Nedugo nakon što je počeo s plaćanjem, iznosi on svoje tvrdnje, posjetila ga je druga inspektorica, gospođa Dijana, kako je rekao, i to radi istog problema. Ona je izvršila popis robe u njihovoj trgovini i kući. Prema njegovoj procjeni, vrijednost je bila 120 ili 130 tisuća kuna, i to zato jer su svakih desetak dana redovito nabavljali novu robu da bi zadržali klijentelu.

– Odbacila je sve dotad napravljeno i moja objašnjenja, te zaključila da sam onu robu sa šlepera prodao u našem dućanu od 15 četvornih metara i izračunala da sam dužan 1,3 milijuna kuna poreza na dobit, što je kasnije naraslo na 1,4 milijuna! Ma toliku količinu je nemoguće bilo prodati u deset godina! Uz to me je prijavila MUP-u i javnom tužitelju, dodaje. Sto se tužbi tiče, rekao je da su dosad samo jednom bili kod javnog tužitelja u Puli te da ih je posjetio sudski Vještak koji je sve prekontrolirao. Naš sugovornik je kasnije uspio isplatiti dugovanja i otvorio je obrt na svoje ime želeći započeti prodaju sa 70-ak tisuća kuna vrijednom robom koja im je ostala i koju je preuzeo od supruge, uz kompenzaciju te uredno proknjižio. Uz onu u Poreču, otvorio je trgovinu u Umagu, ali su mu ponovno blokirali račun i više nije mogao poslovati.

Simoski je na kraju rekao da mu je muka od svega što se dogodilo i da samo njegova obitelj zna što su sve propatili. – Odlučio sam se progovoriti za novine samo zato jer mi je Severec napakostio, uništio obiteljsku djelatnost – propala je i naša voćarna u Vrsaru, oduzeo je radno mjesto dvjema kćerima, a supruga mi i danas odlazi preko granice čuvati jednu stariju osobu da bi zaradila, zaključio je, dodajući da ga je ohrabrilo to što su se drugi, sa sličnim iskustvima, javili prije njega.

Kristina Flegar, Glas Istre