Prije nekoliko dana rovinjska Maistra, u sastavu koncerna Adris, otkupom 81.6% dionica postala je većinski vlasnik hotela Hilton Imperijal u Dubrovniku. Samo desetak dana ranije Zagrebačka banka u svojstvu prodavatelja i porečka hotelska kuća Plava laguna, kao kupac zaključili su ugovor o kupoprodaji 93.4% dionica umaškog Istraturista „težak“ 120 milijuna eura i na koji način je spomenuto vlasničko preuzimanje, do čije „pravomoćnosti“ i konačnog takeovera treba pričekati suglasnost Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, postalo najznačajnija akvizicija u hrvatskom turizmu dosad, piše Ivan Herak u svojoj kolumni u Jutarnjem listu.

Gledano sa pozicija realizacije javnih benefita, recentna preuzimanja možemo, nažalost, tretirati isključivo i samo kao transakcije kojima se na pozicijama aktive bilanci stanja Maistre i Plave lagune stavke novčanih sredstava na računu supstituiraju pozicijama koje „očitavaju“ stanja dugotrajne financijske imovine spomenutih poduzeća.

U tom kontekstu kud i kamo relevantniju javnu činjenicu predstavljala bi primjerice vijest da su Maistra, (govori se o 20 milijuna eura) odnosno Plava laguna (120 milijuna eura) novac  uložili u izgradnju novih receptivnih kapaciteta, na koji bi način već u razdoblju pripreme i izgradnje istih državni budžet „pospremio“ iznos jednak onom kojeg je ostvario prošlogodišnjim povećanjem stope PDV-a u turizmu sa 10 na 13%. O ostalim benefitima koji bi izvjesno bili ostvareni nakon stavljanja objekata u funkciju da i ne govorimo.

Koncentracija turističke ponude 

Ipak, spomenuta vlasnička preuzimanja, zanemarimo li efekte preslagivanja na domaćoj receptivnoj turističkoj sceni, vrijedi komentirati iz najmanje dva razloga.

Prvo i najvažnije, spomenute transakcije na tragu su nužnih procesa koncentracije turističke ponude. Naime, zbog zahtjeva za unificiranim konceptom pretvorbe u našem turističkom sektoru posredstvom spomenutog procesa nisu se mogli realizirati modeli turističke ponude  danas karakteristični na svjetskom turističkom tržištu. Konkretno, danas je u hotelskoj industriji prisutna iznimna koncentracija ponude s jedne,te velikih turoperatora i konzorcija koji kontroliraju tržište, s druge strane. Stoga, da bi se uopće moglo nastupiti u utrci sa svjetskim organizatorima putovanja i uspostaviti distribucijsku mrežu koja jamči odgovarajuće korištenje kapaciteta, nužno je raspolagati sa najmanje 5,6 tisuća kvalitetnih hotelskih soba, koji volumen osigurava dovoljnu ekonomiju razmjera troška globalnog marketinga i prodaje.

Proces privatizacije 

Drugo, i ova vlasnička preuzimanja dokazuju da je proces privatizacije i u hrvatskim uvjetima bio temeljna pretpostavka za poduzetničku odgovornost, brzinu i kvalitetu procesa restrukturiranja, te uzgred, više nego i jedan poslovni događaj do sada, prizivaju remiscenciju na „zlo“ kojeg su u procesu pretvorbe i privatizacije političke elite nanijele hrvatskome turizmu.

Naime, provedba Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (1992.g) koji je metodi diskontnog dotoka novca, kojom se procjenjuju i diskontiraju budući prihodi i rashodi poslovanja poduzeća i na taj način dobivaju vrijednosti istih korelativne rezultatima poslovanja, pretpostavio tzv. statističku metodu procjene (procjenjivala se je vrijednost zemljišta, hotela i opreme), rezultirala je u konačnici precijenjenom procjenom vrijednosti tadašnjih turističkih poduzeća.

Tako je u nominalna vrijednost 230 turističkih poduzeća koja su sudjelovala u tom procesu procijenjena na astronomskih 5.2 milijarde tadašnjih njemačkih maraka, na koji način je vlasnička penetracija zainteresiranih subjekata postala nemogućom misijom. Istovremeno su, mali dioničari kao potencijalni akteri vlasničkih procesa, involviranjem Valentićevog stabilizacijskog programa, kojim su de facto suspendirani dotadašnji povoljni učinci inflacije na ugovorene obročne otplate malih dioničara, gotovo  u potpunosti izbrisani sa vlasničke mape. Na spomenuti način uspostavljena je nepovoljna inicijalna vlasnička struktura sa paradržavnim institucijama poput HFP-a, Mirovinskog fonda i DAB-a, kao dominantnim vlasnicima, koja je odlučujuće obilježila, usporila ili čak i suspendirala procese restrukturiranja, razvoja i tržišnog pozicioniranja tako transformiranih poduzeća.

Vlasnička transformacija po tzv. Markovićevom modelu 

Za razliku od podržavljenih poduzeća TDR Rovinj, krovni vlasnik Adrisa i Maistre,vlasnički se je transformirao još po tzv. Markovićevom modelu, Istraturist je od početka pretvorbe, temeljem konverzije potraživanja Zagrebačke banke u vlasničke uloge, eskivirao mogućnost da dobije „državni protektorat“,dok se je Plava laguna iz ralja politike iščupala sada već daleke 1999. godine kada je vlasništvo nad poduzećem preuzela čileanska Lukšić grupa. Spomenute činjenice pokazale su se odlučujućima po daljnji razvoj spomenutih poduzeća.

Tako, primjerice, osim Zagrebačke banke, niti jedan vlasnik nije temeljem revizorskih nalaza i internacionalnih procjena preuredio bilance poduzeća sukladno međunarodnim poslovnim standardima i temeljem toga na promijenjenoj vlasničkoj strukturi krenuo u akviziciju relevantnog međunarodnog menadžmenta, u konkretnom slučaju uspostavljanjem upravljačkog modela sa španjolskim hotelskim lancem Sol Melia, te na taj način preuzeo potpunu vlasničku odgovornost nad poduzećem,započeo i dovršio proces investiranja s ciljem rasta vrijednosti businessa i imovine, odnosno finalnog cilja prodaje poduzeća strateškom partneru ili izvođenja na internacionalno tržište burze.

Jasna relacija između vlasništva i menadžmenta

Malo je bilo poduzeća, poput Maistre, Istraturista i Plave lagune u kojima je uspostavljena tako jasna relacija između vlasništva i potentnog menadžmenta, u kojima su definirani jasni vlasnički ciljevi i planovi upravljanja imovinom.

Za razliku od spomenutih tvrtki, u većini podržavljenih poduzeća  zbog nejasnih misija pojedinih vlasnika, nedostatka znanja o esencijalnim problemima turističkog bussinesa, nisu bili jasni ni transparentni vlasnički ciljevi, niti osigurana kontrola njihova ostvarenja. Na taj je način neodgovorna politika odlučujuće determinirala današnji ekonomski položaj sektora, utjecala na diskrepanciju njegovih prihoda i rashoda, razinu upravljačkih standarda i njegovu  ispodprosječnu internacionalnu konkurentnost, te nam u konačnici, u javnom političkom diskursu  izbagatelizirala problematiku sektora pokušavajući pitanje vremenskih prilika i neprilika odnosno rasporeda školskih praznika u emitivnim državama podmetnuti kao sudbinsko pitanje sektora.

Stoga je priča o Maistri, Plavoj laguni i Istraturistu ipak samo podsjetnik na propuštenu priliku, piše Ivan Herak u Jutarnjem listu.

istarski.hr