Hrvatska sve više i češće, i po pravilu neuspješnije, provodi raznorazne reforme, privatizacije, konsolidacije, stabilizacije, implementacije… po diktatu izvana, te neizbježne sanacije iznutra.

Hrvatska je već više od pedeset godina u reformi. Zanemarimo one prije devedesete, tako da nam ostaje svijetlih petnaest godina.

Prvo se preko noći društveno vlasništvo pretvorilo u državno. A državno je dijelio državnik kako je smatrao za shodno. Cijene su bile prihvatljive (menadžerski kredit s "počekom", u pravilu s nedovoljnom ili nikakvom garancijom o povratu kredita). Prihvatitelji državnog vlasništva, a sad "poduzetnici" u pravilu su dokazane Hrvatine od stoljeća sedmog (s neizbježnom suradnjom sa službicama i prije i poslije devedesete). Za koga – nakon devedesete – nije baš istraživano. Da se ljude ne povrijedi. Isisavanjem novaca iz banaka i mirovinskog fonda nastale su hrpe novokomponiranih poduzetnika, koji su na tržištu mogli preživjeti jedino ako su imali povlaštene ugovore s državnim firmama i ministarstvima po, naravno, povlaštenim cijenama. Tako su "životarili" mnogi. Značajnom dijelu i to nije bilo dovoljno pa su morali zatražiti "sanaciju", koja je tada, u pravilu, značila otpisivanje bankarskog menadžerskog kredita. Kako i to netko mora platiti, tako su i banke lagano tonule, ali je sve riješeno "sanacijom" banaka – novcem poreznih obveznika! A i čime bi drugim moglo i biti? No, kad se "sanacija" banaka ponavljala po drugi, treći put moralo se naći novo rješenje. Banke su privatizirane, a kako toliko novca nije bilo u Hrvatskoj, on je pronađen izvan granica. Banke su "sanirane", privatizirane i Hrvatska je ostala bez 95 posto bankarskog sustava. Ali, potkrao se i jedan pozitivan element, a to je da se novi vlasnici nisu zanimali tko je, kako, kada i gdje uzeo supstancu. Time su oraspoložili "korisnike" bespovratnih kreditnih linija.

Bankarski sustav je "spašen", ali više nije imao tko sanirati "privatizirana poduzeća", tako da je rijeka radnika potekla k burzi za zapošljavanje. Dodatni udarac hrvatskoj proizvodnji, uz "privatizaciju", dala je i filozofija "otraj – dotraj". Jeftiniji proizvodi iz uvoza uz preskakanje plaćanja carine "jer sve su to naši" ubrzali su urušavanje i malih i srednjih poduzeća, malih trgovina i obrta. I kako sve ima svoj nastavak, padom proizvodnje, pao je i bruto društveni proizvod, tako da se smanjio pritok u državnu kasicu-prasicu.

Mnoge stvari financiraju se iz poreza, pa je tako i zdravstveni sustav zapao u teškoće. Mirovinski je sustav već bio "obrađen" prenamjenom sredstava, "posudbama" i izmišljanjem stotina tiusuća novih umirovljenika koji u mirovinski fond nisu tijekom života uplatili ni lipe.

Budući da novca nema, trebaju se rezati i troškovi. A rezanje troškova u zdravstvu znači manje prava na zdravlje – čitaj: lijekova, pregleda, operacija! Bit takozvane "reforme zdravstva" sastoji se u tome da se "obvezno zdravstveno osiguranje" smjesti u okvire projicirane potrošnje koja proizlazi iz mogućnosti plaćanja iz državnog proračuna.

Naravno da je to najjači udar na umirovljenike (poglavito one koji su plaćali cijeli svoj vijek za zdravstveno osiguranje) jer su im i mirovine skresane na otprilike jednu trećinu (u odnosu na iznos plaće na radnom mjestu gdje su ostvarili pravo na mirovinu).

Zahvaljujući implementaciji zaključaka Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije – mirovine će, kao i zdravstvena zašita, klizati prema dolje. Intencija je MMF-a, WB-a i WTO-a da se liječe samo bogati, kako to inače i jest u SAD-u. Tamo sedamdeset milijuna ljudi nema zdravstveno osiguranje i sustav itekako dobro funkcionira. Pa zašto se to ne bi onda kao "super proizvod" izvezlo i u druge države, poglavito tranzicijske (kotrljajuće).

S obzirom da je već sve odrađeno po diktatu – reforma, privatizacija, konsolidacija, stabilizacija i implementacija – ostaje samo da se sve to sanira, kako bi novi vlasnik imao od čega krenuti – NAPRIJED

Pavle Kalinić 23.01.2006.