»Trasirati« restauratorske zahvate na zidnim mozaicima Eufrazijeve bazilike zahtjevni je zadatak koji si je Gabriella Bernardi, povjesničarka koja se bavi bizantskom i srednjovjekovnom umjetnošću, zadala prije desetak godina. Prvi je njen rad na tu temu objavljen 1996, a rezultat istraživanja je knjiga »I mosaici della basilica eufrasiana di Parenzo – documenti per la storia dei restauri (1862-1916)«. To je novo, 24. izdanje u seriji Collana degli atti Centra za povijesna istraživanja (Centro di ricerche storiche – CRS) iz Rovinja predstavljeno u organizaciji porečke Zajednice Talijana, CRS-a, Talijanske unije i Narodnog sveučilišta iz Trsta krajem proteklog tjedna u Teatrinu. »Srce« knjige, kako sama autorica kaže, su dokumenti, pretežno prevedeni sa starog njemačkog pisma Kurrentschrift – troškovnici, zapisnici pregleda, zatim crteži i povijesne fotografije, koja je 222 pronašla u arhivima u Pazinu, Poreču, Trstu i Beču. Uspoređivala je također otkrivene podatke s materijalima proizašlim iz rada Amerikanke Ann Terry koja se zajedno s kolegama Henryjem Maguireom i Tomom Muhlsteinom bavila istraživanjem dokumentacije o restauriranju kompleksa Eufrazijane, ali i proučavanjem samih mozaika.

Prvi dokumentirani zahvati sežu u 1887. kad je pozvan restaurator Luigi Solerti iz tvrtke Neuhauser iz Innsbrucka zadužen za dijelove mozaika apside između prozora, objasnila je Bernardi, potkrepljujući priču dijapozitivima. »Uspoređujući dokumente i analizu mozaika Ann Terry čini se da su područja prikazana kao praznine zapravo dijelovi koji više nisu originalno djelo majstora iz 6. stoljeća, već su na njima intervenirali restauratori. Solerti je dodavao nove kockice mozaika pri čemu nije uspio njihove boje sasvim prilagoditi tonalitetima onih originalnih. Sve je to možda razlog što je 1890. zamijenjen Pietrom Borniom iz vatikanske škole«, ispričala je, procjenjujući ipak da je 70-ak posto svih zidnih mozaika originalno. Obnovljeni su prvenstveno likovi Krista i svetaca koji se nižu s obje njegove strane u luku apside, kao i janje (koje je, rekla je Bernardi, proizvoljno kreirano iznad, čini se, Kristova monograma), te sveci i ornamenti na pročelju iznad atrija. Na drugim se dijelovima mogu primijetiti određeni popravci, ponajprije zamijenjene najdelikatnije, zlatne kockice. Posebno je istaknula netaknute ukrase od mramora i školjaka, kakve ima, ali potpuno renovirane, bazilika San Vitale u Ravenni. Zato je čestitala Porečanima na očuvanom vrijednom nasljeđu.

Njena je analiza pokazala da su restauratori usprkos svemu bili pedantni, iako su koristili metode koje upućuju na rekonstrukciju, a ne na očuvanje, i koje bi danas bile neprihvatljive. Među otkrićima je, vezano za to, izdvojila prijedlog rektora bečke akademije i člana centralne komisije za umjetnost Josefa Mathiasa von Trenkwalda da zaštite, skinu i u porečkom muzeju sačuvaju mozaike s pročelja, kako bi se to vjerojatno učinilo danas. No, kako znamo, nisu ga poslušali. Bernardi smatra da bi u budućnosti trebalo ponovno postaviti skelu i još detaljnije proučiti mozaike, rezultate usporediti s dokumentima koje je pronašla, a pri svemu tome koristiti nove tehnologije i integrirati različita područja od kemije do arheologije. To je i velika želja stručnjakinje koja je diplomirala povijest umjetnosti na sveučilištu u Urbinu s profesorom Antoniom Iacobinijem i radom o povijesti i restauriranju mozaika tršćanskog San Giusta, specijalizirala se na bolonjskom sveučilištu i trenutno radi u tamošnjem muzeju za srednji vijek. Okupljene je u ime domaćina pozdravio Graziano Musizza, te Fabrizio Somma iz tršćanskog Narodnog sveučilišta i Marino Budicin iz CRS-a, dogradonačelnik Rovinja, koji je pružio uvod u predstavljanje izdanja čije su tiskanje pomogli još institut IRCI, Talijanska unija i Narodno sveučilište iz Trsta.

Kristina Flegar, Glas Istre