Istraživači su, prateći upute iz 30. godine pr.n.e., napravili materijal koji se pokazao neusporedivo otpornijim od moderne gradnje.

Rimski arhitekt Vitruvuis zapisao je 30. godine p.n.e. recept za “cement” kakav bi i današnju gradnju učinio puno dugovječnijom.

Glavni sastojak bio je vulkanski pijesak, koji je u kombinacijom s kamenom omogućio rimskim građevinama da prežive 2.000 godina, zajedno sa svim vremenskim nepogodama koje su se tijekom njih događale.

Istraživanje koje je vodila vulkanologinja Marie D. Jackson s Berkeleyja pokazuje da je mješavina koju su pri gradnji koristili Rimljani bila i neusporedivo manja opasnost za okoliš.

Spriječava pojavu pukotina

Istraživanjem je napravljena jednaka mješavina za gradnju kao što je bila Vitruviusova. Ostavili su je da se stvrdne 180 dana i nakon toga je pregledali rentgenom. Otkrili su da se stvorio tvrdi kristal minerala koji spriječava pojavu mikroskopskih pukotina, koje su glavni uzrok propadanja modernog betona izrađenog od cementa.

Rim je smješten između dva vulkanska područja- Brda Alban na jugu i Monti Sabatini na sjeveru. Rimski su graditelji eksperimentirali s više vrsta vulkanskog pepela prije nego su našli optimalni sastojak za svoju gradnju. Odlučili su se za kombinaciju crvenog i crnog vulkanskog pijeska iz pepela Pozzolane Rosse na Brdu Alban.

Za prvog rimskog cara Augusta, savršeni materijal za gradnju bio je izuzetno važan. On je započeo s tradicijom gradnje spomenika i obnove građevina, od kojih su se neke održale i do današnjih dana.