- Jesi li vidjela da se postavlja nova terasa kraj Ice boxa?, pitao me nedavno jedan prijatelj. Jedna u nizu raznih ugostiteljskih terasa u Poreču niče kraj poznate zgrade "ledene kutije" u kojoj se prodaje sladoled, s pogledom na Peškeru, a navodno pripada jednom novom susjednom ugostiteljskom objektu. Mjesto je zapravo vrlo atraktivno, jer, zanemarimo li obližnje kontejnere za smeće, s jedne se strane pruža pogled na poznatu porečku uvalu, a s druge strane na vrlo prometnu pješačku zonu u kojoj ćete uvijek vidjeti nekog poznatog.
Na tom mjestu se ionako nije nalazio nikakav drugi sadržaj pa, reći će neki, ne smeta nikome. Malo dalje od terase je nekoliko štandova na kojima se u ljetnim mjesecima prodaju bomboni, ukrasi, vina i likeri, a još malo dalje uz uvalu još nekoliko sličnih sadržaja.
Gledajući neke od posljednjih godina legalno postavljenih terasa i štandova dobiva se dojam da su mnogi od njih jednostavno nikli bez nekog određenog reda.
– Kao da svatko tko želi postaviti štand ili terasu kaže: "Ja bih postavio terasu tu!", i jednostavno dobije dozvolu, samo nek´ plati. Lani su postavili kiosk sa sokovima i sladoledom na lungomareu, što se baš nikako nije uklapalo u sliku grada, nadam se da se neće dogoditi da za koju godinu sav lungomare bude u štandovima, kao što nam je i riva, veli mi jedna sugrađanka. Valjda neće, jer je kiosk ove godine maknut s lungomarea i nalazi se nedaleko od sjeverne kule. Druga se sugrađanka, pak, žali na terase kafića i restorana, pogotovo onih uz same prometnice ili prolaze.
– Ne razumijem ni te turiste koji imaju volje sjediti u nekoj pizzeriji u starom gradu usred ljeta, dok im pored stola prolaze rijeke ljudi, dodaje.
Istina je da smo obično najkritičniji kada se radi o našem gradu i primjećujemo mnoge stvari koje kao turisti u nekom drugom gradu ne bismo niti zamijetili. No, u nizu terasa i štandova koji su nikli, navedimo i jednu terasu koja je nestala i za sobom ostavila priličnu rupu. Zatvorio se kafić na Narodnom trgu, a time i njegova terasa, koja je davala dušu cijeloj ovoj maloj, ali vrlo frekventnoj pjaci. Istina, nije to bio neki nezamjenjivi ili jedinstven kafić, ali je bio ono što je davalo živost ovom mjestu (za razliku od novootvorene banke). Je li mogao ostati, a do njega ponuditi mjesto za još koji kafić s terasom, pa još možda neki, pa zatvoriti promet na trgu i od njega napraviti mjesto za druženja, špicu, ugodnu atmosferu iz koje će se moći uputiti u susjedno kazalište ili pratiti koncert s njegovih škalina.
Za to ipak treba razraditi strategiju kako osmisliti ovaj prostor i poraditi na realizaciji, razgovarati s građanima i ugostiteljima … uostalom, puno više od pukog postavljanja terasa po principu – ja bih terasu tu!

Vedrana Habereiter, Glas Istre