Jedan je čovjek porijeklom iz Čakovca 18 godina živio u Poreču, radio je povremeno kao kuhar, a nakon prometne nesreće u kojoj su mu trajno bile oštećene noge više nije mogao raditi. Navodno je uhvaćen kada je pokušao ukrasti sir i salamu, sitniš je trošio na pivo, živio tko zna koliko dugo u napuštenom skladištu usred grada. Zvao se Marijan Majnić. Imao je 58 godina. Našli su ga mrtvog krajem srpnja u tom istom skladištu u kojem je živio. Sigurno nije umro sit.
Jedna susjeda nam je ispričala da je četiri dana prije nego je Majnić umro zvala lokalni Centar za socijalnu skrb. Ispričala im je da čovjek već mjesecima živi na rubu, da je neopran i u krpama, vjerojatno teško bolestan i da mu treba hitno pomoći. Isto to je, kaže naša sugovornica, ispričala i komunalnim redarima. Nakon četiri dana našli su ga mrtvog. »Kako je moguće da netko tako umre? Pa taj je čovjek godinama živio tu među nama!«, kaže ona. Sjeća se da mu je prodavačica iz obližnje voćarne znala odnositi voće i odjeću, a čovjek je stvarno bio u iznimno lošem stanju, rana na jednoj nozi bila mu je zagnojena.
– Da su ga barem okupali i nahranili prije nego je umro, govori nemoćno Porečanka, koju je iz tog istog skladišta u ponedjeljak pred večer, nešto više od mjesec dana nakon što je pronađeno Majnićevo tijelo, prenulo nečije zapomaganje. Zvala je policiju, stigla je i Hitna. Iz skladišta su iznijeli mladića, navodno 23-godišnjeg Porečana. Prevezen je na pulsku psihijatriju, a jaukao je, pretpostavljaju susjedi, jer je pao. Liječnici su utvrdili lakše ozljede – natučena su mu leđa i kuk. Zašto je živio u nevjerojatnom užasu napuštena skladišta?
Logične adrese na kojima treba propitati ovakve slučajeve su Centar za socijalnu skrb i Crveni križ, a iz razgovora s Marijom Trošelj i Đurđicom Orlić, ravnateljicama dviju ustanova, dobivamo uvid u problem ogromnih razmjera o kojem nitko ne brine sustavno. Centri za socijalnu skrb dio su državnog sustava ustanova, moraju poštovati pravila i zakone koji nerijetko ljude tretiraju kao slučajeve. I zaposleni u Crvenom križu moraju poštovati niz pravila, ali su fleksibilniji u izravnoj pomoći pojedincima.
– Toga dana kada su našli nesretnika rekli su mi radnici u autopraonici da su vidjeli da tuda prolazi neki čovjek u prilično lošem stanju. Povirila sam oko skladišta, ali nisam ništa čula, pa nisam ulazila. Rekla sam da bi, ako je riječ o skitnici, trebali slučaj prijaviti policiji, a provjerila sam kod socijalnih radnika i saznala da je netko od građana prije nekoliko dana javio o čovjeku kojem treba pomoć. Socijalni radnik je bio u tom skladištu, vidio je tragove koji su ukazivali da ondje netko živi, ali nije nikoga zatekao. Zakon kaže da smo mi kao Centar za socijalnu skrb dužni zbrinuti osobu, ali to je gotovo neprovodivo u slučaju beskućnika. Domovi za stare i nemoćne ne žele ih uzeti, a drugog smještaja nema. Pokušala sam progurati ideju o prihvatilištu za odrasle osobe za Istru, ali nisam baš naišla na razumijevanje, rekla nam je Trošelj, voditeljica porečkog Centra. Poseban su problem, upozorila je, osobe s psihološkim oboljenjima koje često lutaju, nemaju adekvatnu skrb, nisu podvrgnute terapiji, nerijetko su i bez redovnih obroka. Na Poreštini je nekoliko takvih osoba između 25 i 50 godina, a obitelj, ako je imaju, ne može na njih utjecati.
Sličnu priču čuli smo i u Crvenom križu. Orlić nam je rekla da imaju slučajeva psihički bolesnih ljudi, nekad alkoholičara ili narkomana, koji im se obrate za pomoć. Gladnima osiguraju obroke u restoranu Peškera, onima koji nemaju novca da se vrate doma plate autobusnu kartu, trećima osiguraju pristojnu odjeću, ali nemaju sklonište u kojem bi bilo tko mogao prespavati.
– I mene je strašno potresla priča čovjeka koji je umro u skladištu, ali mi nismo za njega znali. Nikada nam se nije javio ni za kakvu vrstu pomoći. Ne znam niti tko je mladić kojega su našli u tom istom skladištu, kao što ne znam ni tko je mladić koji se neki dan pojavio u mom uredu. Vidjelo se da je na izmaku snaga, rekao je da je došao u Poreč uvjeren da će naći kakav-takav posao – i dobio ga je, ali se ne može pojaviti na poslu u odjeći koja mu je jedino što ima. Obećala sam mu spremiti donjeg rublja, hlače i majice i to ga čeka ovdje, ali nije se vratio. Nadam se da je dobro. Ako dođe po te stvari, uvrstit ćemo ga u našu evidenciju i voditi brigu o tome da ne bude gladan i neodjeven, ali to je sve što možemo. Za one koji ne potraže pomoć, ne možemo niti toliko, kaže Orlić.
I dok nikome nije jasno kako je bolestan čovjek mogao živjeti i umrijeti sam i na način na koji je umro Majnić, navodno se u kućicu uz skladište iz ove priče uselio netko treći. Nije dovoljno osjećati se jadno kad nečiji život završi nedostojno – treba pomoći živom čovjeku. Kao građani možemo gladnog beskućnika barem uputiti u Crveni križ gdje će ga nahraniti, a možemo i inzistirati da se organizira sklonište ili prihvatilište za ljude koji nemaju dom. Grad Poreč platio je Majniću pogreb. Bilo bi ljudskije da mu je platio nekoliko obroka i bolesnički krevet – barem je jedan od komunalnih redara znao za njegov problem. Ništa se bitno neće popraviti, osim možda susjedima, ako beskućnici ne budu mogli ući u skladište. Pronaći će neko drugo mjesto.

Sniježana Matječić, Glas Istre