Oko četiri popodne, 28. srpnja 2011. godine, Zoran Milanović nazvao je Damira Kajina.

“Što to, pobogu, radiš?” pitao je Milanović.
“Ništa, zašto”, odgovorio je Kajin
“Stvarno ništa ne radim. Zašto vičeš?” čudio se Kajin
“Damire, što to tvoji rade, zašto se tako ponašate?” bio je uporan Milanović.

Damir Kajin, potpredsjednik IDS-a, nije imao pojma zašto je tog ljetnog popodneva šef Kukuriku koalicije i budući predsjednik Vlade odlučio vikati na njega. Kajin, naime, nije gledao vijesti, niti je pročitao novine (niti ga je stranka čiji je bio potpredsjednik obavijestila o ne baš beznačajnom političkom događaju), pa tako nije doznao da je istarski župan Ivan Jakovčić najavio potpisivanje ugovora o projektu Brijuni Rivijera s Jadrankom Kosor, tada još aktualnom premijerkom i glavnom političkom suparnicom lijevo-liberalne koalicije. Premda u javnosti nije osobito žestoko prosvjedovao zbog tog Jakovčićeva poteza, što su ga mnogi mediji bili protumačili kao ozbiljan akt nelojalnosti prema vlastitim političkim partnerima, i to nekoliko mjeseci uoči parlamentarnih izbora, nema gotovo nikakve sumnje da je Zoran Milanović zapamtio Ivanu Jakovčiću Brijuni Rivijeru i Jadranku Kosor, te da mu poslije tog incidenta više ništa nije vjerovao.

Povrijeđeni Jakovčić

Danas, četrnaest mjeseci poslije Milanovićeva telefonskog poziva Kajinu (i pet mjeseci prije lokalnih izbora), Damir Kajin postao je SDP-ov kandidat za istarskog župana, dok Ivan Jakovčić povrijeđeno izjavljuje da s predsjednikom Vlade više ne želi sjesti za isti stol.

S Damirom Kajinom razgovarao sam u četvrtak oko sedam navečer. Bio je prilično nervozan, nije mogao kontrolirati visinu i snagu glasa, za što je, međutim, ponudio prilično dobro obrazloženje: “Znate, prije dvadesetak minuta izbacili su me iz IDS-a, pa sam zato sada jako emotivan”.

Kajin je izbačen iz IDS-a nekoliko sati nakon što se službeno, uz potporu SDP-a i Hrvatske stranke umirovljenika, kandidirao za istarskog župana. Kada sam ga pitao što je stvarni politički razlog da napusti stranku koju je stvarao, čiji je bio trademark i koja ga je 2009. godine kandidirala za predsjednika Republike, Kajin je, među ostalim, kazao: “Istrom se ne može upravljati kao Kalabrijom ili Sicilijom! Ja bih se prvi potukao s nekim tko bi IDS označio kao mafijašku stranku! IDS je stranka koju većinom čine časni ljudi, s najboljim namjerama za Istru. Problem je u njenom najužem vodstvu, prije svega u Ivanu Jakovčiću. Ovako se u Istri više ne može! I to je bio glavni razlog zašto sam se, mimo volje IDS-a, kandidirao za župana. U Istri moramo obnoviti atmosferu slobode, tolerancije, napretka i poštenja, što ga je Istarski demokratski sabor bio stvarao i njegovao devedesetih godina, a što se sve zadnjih godina bilo izgubilo”.

Premda će se u izbornoj kampanji suočiti sa snažnom i efikasnom IDS-ovom stranačkom mrežom, koja, doslovno, funkcionira od sela do sela, od mjesta do mjesta, i to s vrlo malo iznimaka, Damir Kajin, kako sada stvari stoje, ima realne šanse da postane novi istarski župan.

Kraj jednog modela

Naime, prema jednom od recentnijih istraživanja provedenih po narudžbi SDP-a, Damir Kajin u prvom krugu izbora za župana dobiva 47 posto glasova, a njegov protukandidat, buzetski gradonačelnik Valter Flego, samo 23 posto. U drugom, pak, krugu Kajin pojeđuje Flegu sa 70 prema 30 posto. Naravno, sada kad je Damir Kajin izbačen (formalni termin glasi “izbrisan”) iz dominantne i jedine autohtone istarske stranke, Kajinov rejting može značajno pasti.

Da je Ivan Jakovčić u studenom prošle godine poslušao sugestije jednog dijela IDS-ova vodstva i već onda eliminirao Kajina, danas bismo raspolagali jasnijom slikom o njegovoj samostalnoj popularnosti. No, čak i ako Damir Kajin izgubi od Valtera Flege, nacionalno anonimnog političara s jakom stranačkom potporom, predstojeći će lokalni izbori ozačiti kraj jednog modela vladavine u Istri.

Dominacija IDS-a, kakvu je stvorio i održavao Ivan Jakovčić, bit će dugoročno narušena. Utoliko priča o razvodu Damira Kajina i Istarskog demokratskog sabora ima bitno dublje političko i društveno značenje od sukoba Kajinove i Jakovčićeve taštine, koja je, po interpretacijama pojedinih istarskih političkih insidera, dovela do Kajinove suradnje sa SDP-om (Kajin je, navodno, višekratno zahtijevao od Jakovčića da ga IDS kandidira za župana: kada je Jakovčić to definitivno odbio, znajući da Kajin neće htjeti provoditi njegove upute, potpredsjednik IDS-a odlučio je krenuti u samostalnu kandidaturu sa snažnom potporom nacionalne vladajuće stranke).

Preraspodjela moći

U Istri bi, po svemu sudeći, poslije svibanjskih izbora moglo doći do vidljive formalizacije preraspodjele društvene i političke moći (osim ako IDS ne postigne potpuno senzacionalan rezultat, što danas nitko ne predviđa). Kandidatura Damira Kajina poslužila je, naime, kao okupljalište svima onima u Istri koji su nezadovoljni Ivanom Jakovčićem.

Pogledamo li danas politički zemljopis Istre, jasno je vidljivo da na njemu postoje samo dva pola. S jedne, još uvijek većinske strane, nalaze se Ivan Jakovčić I IDS. S druge se strane, oko Damira Kajina, u još posve nejasnim političkim i interesnim formama, okupljaju bivši čelnici IDS-a, koji su s vremenom odlazili iz stranke, pa istarski SDP, koji u prethodna dva desetljeća nije uspio proizvesti niti jednog relevantnog političara, iako Istra uvijek glasuje lijevo-liberalno, pa Ladonja Plinija Cuccurina, iza koje, naravno, u određenom segmentu stoji Adris, najveća i najuspješnija istarska tvrtka, pa svi mogući nezadovoljnici Jakovčićevom politikom, koji ga već godinama po medijima optužuju za korupciju (u Glasu Istre, u nekim drugim vremenima, Jakovčića su zvali Nino Nekretninjo)… I tako dalje, i tako dalje…

Jakovčić i IDS trenutno nemaju niti jednog saveznika, što bi za njih bilo dobro da je u Zagrebu na vlasti HDZ: u tom bi slučaju teza o pokušaju oktroiranja istarske vlasti iz Zagreba zvučala relativno utemeljeno, pa bi IDS, kao jedini i usamljeni branitelj nepokorene Istre, mogao računati na skoro konsenzualnu potporu lokalnog stanovništva. Međutim, malo tko razuman povjerovat će da Zoran Milanović kani pokoravati Istru, k tome još preko Damira Kajina, koji je oduvijek bio tvrđi “Istrijan” od Ivana Jakovčića (ovdje riječ Istrijan koristim kao političku, a ne nacionalnu oznaku: i Kajin i Jakovčić su Hrvati).

Da bi se razumjelo kako je to, odjednom, Damir Kajin postao središnja točka istarskog pokreta protiv Ivana Jakovčića, valja poznavati povijest političkih odnosa u Istri, kao i stvarne motive onih koji žele da Kajin pobijedi, i da Jakovčić ode.

Autor: Davor Butković, Jutarnji list

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista