U posljednje vrijeme primjetno je da se porečko Gradsko kupalište sve više preimenuje u »Gradsku plažu«. Možda je to zbog »utjecaja« Plave zastave koju posljednjih godina vijori kao »plaža«, ali definicija nije točna, bez obzira što se kupalište i plaža često rabe kao sinonimi. I plaža i kupalište su uređeni prostori za kupanje, ali kupalište podrazumijeva veće graditeljske zahvate u prilagođavanju priobalja za kupanje te opsežnu izgradnju »objekata«, poput sunčališta, ulaska u more, molića, trampulina, tobogana, kabina za presvlačenje, sjenica pa i ugostiteljskih lokala, rotonde za ples i drugih »pratećih« sadržaja. Sve to Gradsko kupalište u Poreču, mikrolokacija južnog gradskog priobalja koje su nemaštoviti lokalni urbanisti nazvali »sportsko-rekreacijska zona«, ima u većoj ili manjoj mjeri, bolje ili lošije održavano. Uostalom, kao »kupalište« i jezično (istina – na talijanskom kao Bagno Riviera) i kao »objekt« funkcionira stotinjak godina. Uređeno je početkom prošloga stoljeća u Velikoj uvali ili »Popovskoj vali« (prijevod toponima Val dei Preti), odnosno u priobalju San Spirita (Sv. Duh, danas Novo Naselje), tada prilično izvan grada. Bilo je to drugo kupalište u Poreču: prvo je – pod imenom Bagno Parentino – uređeno 1895. godine na otoku sv. Nikola.

U dugom međuvremenu bezmalo je cijelo porečko priobalje pretvoreno u jedno veliko kupalište, što je sigurno doprinijelo da ono »gradsko« polako propada. Nekad potpuno pješčano dno, u čijem plićaku je porečka mularija i 60-ih godina igrala picigin, danas je puno mulja i kamenja, a za čišćenje i dovoz novog pijeska nema sluha. Nema ni starih ograda na potpornim zidićima, rotonda je jedva spašena intervencijom građana (komunalci su staru i derutnu prije desetak godina uklonili bez namjere da naprave novu), ali njen je okoliš još blatan ili prašnjav, ovisno o vremenu. Izgradnja novog ugostiteljskog lokala na obali, s primjerenim sanitarijama, tuševima i prostorijama za ljetni kamp i vaterpolo klub, oteže se iz godine u godinu. Čak je posljednjih ljeta dosadašnji lokal zbog derutnosti zatvoren, čime su Porečani koji gravitiraju Kupalištu posebno nezadovoljni. Iako je polovicom 90-ih napravljen plan i koncept uređenja Gradskog kupališta, ali i okolne zone (jednako kao i »Gradsko« nažalost propada i obližnje kupalište »Naftaplin«), sva ulaganja, koja novčano i nisu mala, uglavnom su »vatrogasna«, polovična i provizorna. Nerijetko su i potpuno promašena, kao molić u Velikoj uvali ili automatsko zalijevanje okolnog šumarka (sada izvan funkcije).

Gradsko kupalište u Poreču sigurno zaslužuje da bude »ljepše i starije« nego što je danas. Vraćanje onoga što je nekad bilo dobro, prvenstveno pijeska u uvalu, ali i drvenih sunčališta ili kovane glorijete, i uklapanje s poboljšanom postojećom kupališnom infrastrukturom, uključujući i rasvjetu koja se ovih dana, »na brzaka« i »od oka«, postavlja, vratilo bi mu status kupališta koje nije samo obična plaža.

Goran Prodan, Glas Istre