Svi smještajni kapaciteti u Istri sada su dupkom puni, obaraju se rekordi, a pronaći slobodan parking za vozila u blizini plaža, skoro da postaje nemoguća misija u špici turističke sezone.
Da je to istinita tvrdnja i sami smo se uvjerili obilaskom mnogobrojnih lokacija porečkog akvatorija, ali i šireg područja sve do Rovinja. Plaže su dupkom pune ljudi. Svi se namaču i rashlađuju u moru. Neki sa sobom vuku čitav niz rekvizita od suncobrana do frižidera, drugima je pak dovoljan samo ručnik, a svima je skupna misija ista, pronaći i zauzeti najbolji slobodan komad kopna što bliže moru. Osim te radnje drugo ih i ne zanima.

Nema više toliko pedalina i sandolina na moru
Iako u neposrednoj se blizini nalaze mnogobrojni lokali koji nude osvježenje od paklenih vrućina, a u kojima se može popiti koji ledeni napitak ili konzumirati sladoled, prodaja ide loše. Konzumenata gotovo da i nema. Ništa bolja situacija nije niti kod iznajmljivača pedalina, vodenih i kopnenih bicikala, ležaljki …
Zašto je to tako? Grad Poreč, ali i ostala mjesta poput Funtane, Vrsara i Rovinja, prošle su godine u uređenje novih plaža investirali milijune kuna. Gdje su bile grote nasut je šljunak, izgrađeni rukohvati za lakši ulazak u more, novi tuševi, toaleti, po travnatim površinama postavljeni mnogobrojni sportski rekviziti za vježbanje te još mnogo toga. Gosti ali i domaći time su dakako oduševljeni i svi sve to koriste. Na onim starim dobro poznatim plažama također ista slika, odnosno preslika. Svugdje se vijore Plave zastave, sinonim za kvalitetu i čistoću mora. Ljudi naprosto uživaju, ali ipak nešto fali. Nema više toliko pedalina na moru, sandolina, malo tko liže đelato i ispija netom kupljeno ohlađeno piće.
Kako kažu iznajmljivači i ugostitelji, svake je godine sve gore, a kada nastupi špica sezone situacija umjesto da krene na bolje postaje sve lošija. Ljudi na plažu naprosto sve donose sa sobom. Da li je kupovna moć pala, jesu li nam gosti postali škrti, ili je nešto treće, nitko od njih ne može dokučiti. Bolje posluju u posezoni neko sada.
Na plaži u hladu prepoznali smo i stare morske galebe. Sada već u godinama i nekim čudom oženjeni, ispričali nam da koliko vide nema više niti te ljetne zanimacije. Galebarenje je naprosto izumrlo.

– Nekada si se djevojkama približavao već na autobusnim postajama. Onako u stilu, dobar dan hoćeš da ti pokažem grad. Uleta je bilo i na plaži ili na nekome plesnjaku. Nije bilo nikakvih problema, jedna od deset sigurno bi “pala” na te njihove tada lude fore. Danas kod žena s mobitelom u ruci nema više nikakvih šansi, a sve ga imaju. U njima i te aplikacije od GPS-a, do onih koje ti pokazuju gdje jeftino pojesti, kuda se kretati, pa stoga niti žele kontakt s tobom, a ako navaljuješ ostaneš lišo te odbiju, priča nam naš sugovornik.
Drugi galeb nam napominje da ni mladi dečki nisu ništa bolji, te da izgledaju kao da su se izgubili. Veli da i oni u ruci drže samo mobitel.
-Galebarenje je u Poreču naprosto izumrlo. Umjesto da nešto izmisle kako sada prići curama, oni ostaju “suhoga kukuruza” i samo tipkaju. Možda da
im netko pomogne, te napravi aplikaciju, primjerice tražite li dečka na moru bili bi uspješniji, našalili su se naši sugovornici koji se dakako nisu htjeli fotografirati, jer svi se u malome mistu dobro poznaju.
Možda je i to jedan od razloga manje potrošnje? Upoznate djevojke se tada vodilo na piće, bolje stojeći na večeru, trošilo se i u diskotekama, plesnjacima … Vremena su se promijenila pa stoga možda i jest nešto istina, ali je taj broj ipak zanemariv. Pokušali smo u nekoliko navrata upitati i drage
nam goste kako im je na našem moru i koliko troše ali svi su redom većinom odmahivali rukom. Oni koji su pristali na razgovor odbijali su fotkanje, te ukratko samo izjavili da im je tu prelijepo, ali da je ponuda na plaži od hrane, pića i sveg ostaloga ipak preskupa.

Radije odlaze u butigu na pivo ina pizzu
– Lakše im je skoknut malo dalje u neki od mnogobrojnih marketa pa za istu svotu novaca kupiti duplo više proizvoda, ili kasnije otići navečer pojesti pizzu, priča nam turist i nastavlja da za primjerice dva piva treba izdvojiti i do 70 kuna na plaži. Računica je sasvim razumljiva pa stoga niti potreba za dodatnim objašnjenima.
Nekada su po plažama stalno bili prisutni i prodavači krafni i kolača, šašavi i uvijek nasmijani bukeri izletničkih brodova, oni raznoraznih rukotvorina i plahti, magle i koječeg drugog. Iako su mnogi negodovali kako im su im smetali, nekim čudom sada im fale. Ipak su bili jeftiniji od drugih, dobacila nam je jedna stara Talijanka prisjećajući se povijesti dok smo razgovarali s drugim njenim sunarodnjacima. Svi oni nestali su pretvorbom i privatizacijom javnoga dobra kojeg se sada brani raznoraznim koncesijama što je donekle i uredu, jer reda treba biti, objasnili smo joj sadašnju situaciju. Međutim Talijanka se ne da, taj šarm Mediterana, starih konobi i barki, sada ga više nema i toga vam treba biti žao, rekla nam je gotovo kriješteći nadodajući kako je sve postala industrija, te da bi bilo bolje da nismo ušli u Europu. E sad zašto? Objasnila nam da smo onda bili jeftiniji i da se za malo šoldi moglo popit i pojest, a danas sve previše košta. Objasniti šjori da su tada bila druga vremena, da je takav sistem bio i dobar i loš, te da je sve poskupjelo u svijetu pa tako i u nas, bila je nemoguća misija. Jedno je sigurno – cijene su odletjele u nebo, a ljudi gledaju kako što manje potrošiti i to je to.
U nastavku našeg daljnjeg proputovanja po plažama viđeno je svega, od nervoze zbog parkinga, zauzetih mjesta na plaži, sveprisutne dernjave i urlikanja zbog smočenog ručnika, pa smo i mi na kraju opremu bacili u gepek od auta i uronili u morske dubine da se malo rashladimo od tog sveopćeg ludila. Kad ni tamo mira. Na sve strane jure gliseri, morski skuteraši, hoće li te netko udariti, zgaziti, na vrijeme opaziti? No o tome više nekom drugom prilikom.

Ivan Grgat, Glas Istre