U takvoj atmosferi teško se može smisliti išta dobro, kreativno, korisno za zajednicu, odnosno ljude koji su odabrali te vijećnike da ih predstavljaju. Kada tako razgovaraju pojedinci koji imaju dodatni teret odgovornosti, ne čudi da si u istoj toj zajednici lovci međusobno truju pse.

Zašto je tako u Vižinadi i Višnjanu? Zato što je u tim općinama od svibnja prošle godine IDS u oporbi. Izgubili su vlast zahvaljujući koaliciji nezavisnih i SDP-a, pa umjesto da se posipaju pepelom, razmisle gdje su griješili i zbog čega su im građani uskratili povjerenje, lakše im je kriviti druge jer su se ujedinili međusobno, a ne s IDS-om. IDS-ova oporba je u te dvije općine nekonstruktivna, zločesta, inatljiva i – bez obzira na to što u pravilu novinari i oporba dijelom imaju istu misiju (nadziranje pozicije) te bi bilo logično da postoji suradnja i simpatije – ovdje je to stvarno neizvodivo.

Poziciju je, uz časne iznimke, teško nadzirati jer je također inatljiva u provođenju svojih zamisli, što za sobom vuče čestu netransparentnost, a svi vijećnici, bez obzira na stranku, govore mahom u šiframa i konspirativno. Skrivaju se iza krilatice »rada za javno dobro« dok drže fige u džepovima jer se malo tko želi lišiti privatnog interesa. Oporba optužuje vladajuće da donose odluke protivne odlukama vijeća, ne drže se poslovnika ili krše statut, prodaju nekretnine političkim istomišljenicima, rade protuzakonito… sve bez argumenata.

Na vijeću se pred novinarima prepričavaju priče s ulice, ponovno bez argumenata, a tijekom jedne od tih tirada na vijeću Vižinade načelnik Marino Baldini, pokušavši valjda pokazati da je drugačiji, naglasio je da ne želi spominjati imena u slučaju kada je IDS-ov vijećnik Dorijano Ritoša pokušao kupiti zemlju ponudivši veću cijenu nego njegov sugrađanin koji je koristi, nakon što mu je nije htio prodati dok je kao IDS-ovac na vlasti vodio Odbor za nekretnine. Što je zapravo poručio Baldini »nespominjanjem imena«? Možda je htio reći da je za razliku od novinara dobronamjeran, a zapravo je u najmanju ruku moralno dvojbeno, ako ne i nepošteno, ne reći imenom i prezimenom tko se pokušava okoristiti svojom pozicijom.

Kada pak Valter Šikman s pozicije vijećnika na vlasti kaže Marijanu Armanu da ni za »500 miljari eura ne bi podržao ono ča ti rečeš«, onda se čovjek stvarno mora pitati što se to događa u Vižinadi, gdje su vijećnici odgovorni prema građanima i za dobrobit općine. I u toj priči IDS-ovi vijećnici nemaju pravo reći da su umorni i da će pustiti ovima na vlasti da rade što hoće jer nisu za to dobili mandate. Osim ako nisu odlučili iskorijeniti IDS u Vižinadi.

Ako cijeloj ovoj priči još dodamo kamione kojima je višnjanski IDS-ov vijećnik Anđelo Štenta zapriječio prolaz i još se usudio javno potužiti da mu je načelnik Angelo Mattich rekao da stvara kažin; da njegova stranačka kolegica Nevija Poropat govori kad hoće, upada u riječ načelniku koji vodi sjednicu, vraća se raspravi nakon glasanja o nekoj točki i kaže da ima pravo na to, a Ivan Sinožić bez argumenata sumnjiči načelnika da radi pod okriljem mraka, stvarno nam ne treba kazalište apsurda, jer apsurd živimo. Pitam se, jedino, bi li sjednice tih vijeća izgledale drugačije da ih ne prate novinari koji čine publiku i prenose te priče javnosti. Potpisanoj bi novinarki život bio sigurno vedriji bez sjednica vijeća Višnjana i Vižinade.

Sniježana Matejčić, Glas Istre