Natječaji su često namješteni, formalni ili takozvani – reizborni. A u pravilu su veselje malog mjesta, trač rubrika »da vidimo za koga je namještaljka«, posebice za atraktivnija i značajnija mjesta u hijerarhiji društvenog življenja nekog grada. I naravno, u posljednje vrijeme, vrlo profiliranog stranačkog života: »Tko je profitirao partijskom knjižicom, ili tko je postao novi član koje partije iz interesa zvanog – zaposlenje (ili takozvano priznanje za – vjemost)« Što se upravo događa u najvišim državnim tijelima, gdje »visoke« službenice postaju i članice vladajuće stranke.

U Poreču već deset mjeseci Pučko otvoreno učilište ima privremenog ravnatelja, odnosno stručno formulirano – v.d. ravnateljicu. Zašto? E, tu počinje zabava malog mista: »Stara« ravnateljica čuva odstupnicu, ako joj se novo radno mjesto ne bi dopalo; »Kćerka lokalnog moćnika treba diplomirati, a polaganje ispita se odužilo«; »Čeka se da buduća direktorica magistrira«; »Io je jednostavno površnost nove vlasti«; »To se čuva radno mjesto za jednog važnog političara«; »Da se ne bi prijavio kakov furešt, ili ne daj Bože netko nepodoban« … Mjeseci prolaze a priča dobiva sve znanstvenofantastičnije obrate.

Dežurni zezanti tvrde da riječ natječaj ima u sebi riječ ČAJ, natje-čaj, te da ga treba guštirati kako to već čine svi pravi pijači te tekućine: beduini, Englezi, Rusi. Pomalo i natenane!

Konačno, prošli četvrtak, uz dugi rep, famozni natječaj je objelodanjen. Gotovo da je to bila vijest dana za Poreč. Nažalost, vrlo je blijed, štur, razočaravajući, naprosto, fali mu »šuga«; nakon deset mjeseci čekanja građani, zainteresirani i zluradnici svih vrsta zaslužili su nešto više od lakonske fraze: »Viša stručna sprema i tri godine rada u struci«. Odmah se nameće pitanje – kojoj struci? Direktor Sveučilišta stvarno zaslužuje više! I priča ide opet iz početka uz kavu i cigaretu.

A za ozbiljan, dvomilenijski i UNESCO-ov grad ipak ostaje ozbiljno pitanje – zašto?

Drago Orlić, Glas Istre