Autorica je etnologinja Vltava Muk, odnedavno zaposlena u porečkom Muzeju, nakon što je mjesto etnografa desetljećima bilo nepopunjeno.

»Ovom izložbom i katalogom prvi puta se sustavno pokazuje nastajanje etnografske zbirke u porečkom Muzeju. Intenzivno bavljenje etnografskom tematikom rasvjetljava se praćenjem stručnog rada triju, za spomenuto razdoblje ključnih osoba: Darije Nazor, Ante Šonje i Josipa Miličevića«, piše Muk u katalogu izložbe. Napominje da je i prije obrađenog razdoblja bilo osoba koje su se sporadično bavile etnografskim nasljeđem, ali ni rad troje spomenutih stručnjaka nije do sada bio poznat. Muk je podatke crpila iz neistraženog arhiva Muzeja u kojem je našla zapise i fotografije s terena, studije za izradu etnografskih postava i dokumentaciju o mnogobrojnim otkupima etnografskih predmeta.

Prvi etnograf istraživač na Poreštini bio je profesor Mario Ranieri Cossaro (1884.-1963.), koji je jedno vrijeme bio direktor tadašnjeg muzeja. Ostavio je detaljne zapise tradicionalnog »vlaškog vjenčanja« u Baderni s kraja 19. stoljeća, a njegove fotografije toga običaja mogu se smatrati prvim elementom etnografije u Muzeju, jer su bile izložene u tadašnjem postavu. Prvi etnografski postav porečkog muzeja priredio je prof. Štefan Mlakar, predstavnik riječkog Konzervatorskog zavoda 1949. godine u Romaničkoj kući. Od 1953. do 1981. direktor Muzeja bio je dr. Ante Šonje, arheolog koji nije zapostavio etnologiju, ali se njome bavio usput. Dragocjen je doprinos dala etnologinja Darija Nazor, koja je u Muzeju radila šest godina, ali je intenzivno istraživala teren i ostavila bogatu dokumentaciju, uključujući dragocjene fotografije ruralne arhitekture, portreta starica u nošnji, prizora jesenjeg oranja s boškarinima, obrade konoplje… Nakon odlaska Nazorove, etnografska djelatnost polako zamire, a zbirka seli u depo, jer nema dovoljno novca za rad Muzeja i saniranje zgrade. Dolaskom dr. Josipa Milićevića nakratko se aktualizira etnografska djelatnost. Izučavao je narodne običaje i pisao o njima, ali se u porečkom muzeju zadržao samo dvije godine.

Unatoč tome što je etnografija zapravo bila zapostavljena u gradskoj muzejskoj ustanovi, ipak su povremeno otkupljivani predmeti koji su popunjavali etnografski fundus. Prema popisu Nazorove, otkupljeno je 200-tinjak predmeta 1962., a nakon još jednog otkupa naredne godine zbirku su činila 403 predmeta. Do 1973. otkupljeno je više od 500 predmeta, mahom zahvaljujući upozorenjima dr. Šonje da prekupci starina etnografske predmete jeftino prodaju u Italiju, pa ih je, prema Milićevićevim podacima iz 1987., bilo ukupno 902. Muk zaključuje da bi ova izložba, kao pregled truda etnografa i etnologa u porečkom Muzeju, trebala zapravo biti poticaj opširnijem istraživanju.

S. MATEJČIĆ, Glas Istre