»Procedura je poznata: nakon otvaranja ponuda Upravni odbor Fonda može prihvatiti jednu ili niti jednu ponudu«, jedini je službeni odgovor koji smo dobili od Vedrana Kukavice, glasnogovornika Hrvatskog fonda za privatizaciju. I naznaku da bi sjednica Upravnog odbora mogla biti za koji tjedan te da će ponude s javnog natječaja za prodaju zemljišta kod porečkog vinarskog podruma, zaključenog prošlog tjedna, sigurno biti na dnevnom redu te sjednice.

Ali i unutar poznate procedure donošenje odluka o najboljim ponuditeljima moguće su različite kombinacije, pa čak i pritisci. Pogotovo u svjetlu svega onoga što su prošloqa tjedna gradonačelnik Edi Stifanić i njegov stranački šef i član Poglavarstva Edo Kos ispričali prvi na konferenciji za novinare, drugi na Poglavarstvu. Prema onome što su rekli može se rekonstruirati dio priče o kupnji zemljišta, čak i onaj netransparentni, koji može biti naznaka i budućih poteza gradskih čelnika. Dakle, Grad je odlučio izgraditi sportski park Žatiku, južni dio obilaznice i vratiti se u projekt »Jadran«. Gradonačelniku njegov prethodnik i donedavni stranački kolega Josip Maras nije baš ostavio puno financijskog manevarskog prostora. Najprije su gradski čelnici računali da bi nešto moglo kapnuti iz državnog proračuna, a kad je postalo jasno da od toga neće biti ništa, a projekti su već planirani, nekome je sinulo spasonosno rješenje – kupiti od države zemljište nepokriveno planom za malo novca, pripremiti u međuvremenu plan, prodati to isto zemljište dva-tri puta skuplje, a zarađenim novcem financirati projekte za koje su, kažu, dobili podršku Vlade. U toj konstrukciji nema ništa protuzakonito, ali je čitava špekulativna konstrukcija moralno jako dvojbena jer je vinovnik priče Grad, jedinica lokalne samouprave, a špekulira na štetu države.

Kos je spomenuo da su probali zemljište dobiti neposrednom pogodbom, ali HFP tako ne može raspolagati državnom imovinom, mora se provesti javni natječaj. Od toga trenutka sva logika iz priče nestaje netragom. Naime, ako su im jasno u HFP-u rekli da zemljište mora na javni natječaj, ne bi li bilo logično da Grad od HFP-a traži pravo građenja, pa otvori prijeko potrebnu (?) servisnu zonu i 800 do 1.000 novih radnih mjesta, kako je rekao gradonačelnik na konferenciji za novinare. Doduše, na taj način ne bi zaradili za ona druga tri projekta. Je li netko stvarno vjerovao da bi Grad mogao biti jedini ponuditelj na tom javnom natječaju? lli da mogu izlobirati Upravni odbor Fonda da prihvati ponudu Grada kao najbolju? Može li biti da netko od eksponiranih osoba u ovoj priči zapravo niti ne želi da Grad kupi to zemljište?

Zanimljiva je bila (nojevska, s glavom u pijesku) teza Nevena Stavera, člana Poglavarstva zaduženog za financije, izrečena na sjednici Poglavarstva, da je ponuda Grada Poreča za to zemljište ipak najbolja, premda Grad nudi devet milijuna kuna manje od TlM-a 90. I zašto se odmah prišlo izradi prijedloga rebalansa proračuna, kojim bi se osiguralo tih dodatnih devet miljuna kuna? Javni natječaj je zaključen i, kako reče glasnogovornik HFF a, Upravni odbor može prihvatiti jednu ili nijednu ponudu, nema naknadnog dorađivanja i nuđenja. Znači li to da će Grad pokušati utjecati na to da Upravni odbor Fonda ne prihvati nijednu ponudu ? Je li mu to uopće u interesu obzirom na rokove iz triju projekata koje su kanili finarncirati zaradom od prodaje zemljišta kupljenog od HFP-a?

Štifanić i Kos pokušavaju uvjeriti javnost da će ipak Grad kupiti to zemljište, Staver podgrijava njihovu vjeru u dobar projekt, uvjereni su da će ih iz HFP-a zvati na razgovor. Zašto? Da obrazlože ponuđeni program, premda su ponudili najnižu cijenu ? Uostalom, da i postoji neki pismo namjere Grada, o kojem se šuška, ono nakon zaključenja javnog natječaja ni na koji način ne uvjetuje odluku Upravnog odbora Fonda.

Da je HFP htio jedino Gradu prodati to zemljišt (što, kažu u Fondu, nije moguće), barem bi natiečaj ograničili pravom prvokupa u korist Poreča. Pokušali smo u HFP-u dobiti odgovore na pitanja je li moguće da Grad na temelju svoga programa ipak dobije to zemljište za devet milijuna kuna manje, odnosno može li Fond prepusti Gradu kupnju zemljišta, jer je spreman platiti najveću cijenu postignutu na natječaju – odgovor je isti onaj s početka teksta – parafrazirano: ne.

I logično je da nakon javnog (!) natječaja najslabiji ponuđač cijene ne može biti kupac, premda je bilo i takvih odluka, kako je napomenu Kos na sjednici Poqlavarstva. U pravilu je moguć drugi krug natječaja, ali to se u javnosti tumači kao vrsta pogodovanja jednom od potencijalnih kupaca. U Fondu su, kažu, znali za interes Grada, ali moraju prvenstveno štiti interes države, premda cijena nije nužno odlučujući element.

Grad je, ipak, ponudio najamnje.

Sniježana Matejčić, Glas Istre