Iako se u Poreču i ove zime gradi na raznim stranama i u razne objekte, privatne, privredne i javne, investira stotine milijuna kuna, jedna investicija pod posebnom je »paskom« javnosti. Riječ je o rekonstrukciji i dogradnji »stambeno-poslovne građevine na k.č. 543«, u Ulici 8. marta, kućni broj 1, a glavni razlog interesu je ime investitora istaknuto i na ploči s podacima o izvođačima radova, projektantu, nadzoru. Riječ je o Ivanu (Ninu) Jakovčiću, formalno porečkom građaninu, a poznatijem kao prvom čovjeku regionalne vlasti i najjače partije u Istri. Stoga građanin Jakovčić nije obični građanin niti kad rješava svoje obiteljsko stambeno pitanje (poznato je da živi u razmjerno skromnom stanu u Pazinu), a pod povećalom je i zbog ranijih »grijeha« – razvikane kupovine dijela sela Sveti Juraj od Općine Grožnjan bez natječaja te određenih dogradnji u tom selu bez građevinske dozvole, koje su mu preklani srušene.

  O Jakovčićevoj investiciji u Ulici 8. marta 1 naš je list u više navrata obavještavao javnost. Na jesen 2002. godine Grad Poreč je, slijedeći građaninov pokazani interes (valja reći, kao i u nerijetkim drugim slučajevima), raspisao natječaj za prodaju tavanskih prostorija na spomenutoj adresi na kojoj su Ivan Jakovčić i supruga mu Marija Hrvatin vlasnici dijela prizemlja (tu je nekad bilo sjedište njegove tvrtke J&J Marketing) te stanova na katu i tavanu. Na natječaj su se javili samo njih dvoje i sredinom prosinca iste godine Grad je odlučio prodati im dio tavana i terasu iznad, ukupne površine 66,67 četvornih metara za 16.668 eura. Tada je naša novinarka Sniježana Matejčić istražila koliko je realna cijena od 250 eura po kvadratu kad se u Poreču stambeni i poslovni prostori prodaju po daleko većim iznosima. To vrijedi i za tavanske koji su se u ono vrijeme prodavali po 500, 600 eura za kvadrat. Zaključak je bio da je cijena niža zbog dva, može se reći, objektivna razloga: da praktički na tavan pristup ima samo »stanar« Jakovčić te da je cijela zgrada prilično trošna i zahtijeva dosta ulaganja.

  Kupivši tavan Jakovčić je postao, zajedno sa suprugom, gotovo isključivi vlasnik zgrade, pa je krenuo u njenu obnovu. S obzirom na to da je za kat niža od okolnih namjeravao ju je u rekonstrukciji podignuti. Posao projektiranja i nastavka investicije povjerio je svojem provjerenom partijskom kadru Edu Kosu, vlasniku odnosno suvlasniku i članu Uprave projektantskog ureda Arhetip 21 i graditeljske tvrtke IGP iz Poreča. Kos, odnosno njegov IGP, je u javnosti poznat i kao nositelj jedne druge, malo nepovoljnije Jakovčićeve privatne investicije – rušenja bespravno sagrađenog podruma i septičke jame u Svetom Jurju.

Tempo pripreme rekonstrukcije nije bio osobito brz, a vjerojatno glavni razlog bila je suglasnost koju je na projekt trebao dati Konzervatorski odjel u Puli. Naime, zgrada se nalazi u centru Poreča, doduše, izvan povijesne i kao kulturni spomenik zaštićene starogradske jezgre, ali unutar njene šire cjeline, pa i konzervatori imaju pravo postavljati svoje uvjete. Naposljetku je projekt napravljen prema tim zahtjevima, pa je i građevinska dozvola dobila »zeleno svjetlo« Konzervatorskog odjela i izdana je u Pododsjeku za prostorno uređenje i graditeljstvo porečke ispostave Ureda Državne uprave u Istarskoj županiji. Svoju suglasnost je prošlog ljeta dalo i porečko Gradsko poglavarstvo na prvoj sjednici novog saziva (uvijek IDS-ovog) – u kojem je, usput budi zanimljivo spomenuti, i Edo Kos, a zadužen je za urbanističke i komunalne poslove.

 

  Prema projektu Arhetipa 21 početkom prosinca IGP je počeo rekonstrukciju koja, kako smo pisali, obuhvaća unutrašnjost zgrade, podizanje razine krova i dogradnju mansarde. Osim uličnih fasada, svi su zidovi porušeni i radovi su u tijeku. Kao nadzor investicije na oglasnoj je ploči navedena tvrtka KON – 2K5 iz Pule. Sudski registar kaže da je riječ o društvu čiji je osnivač i direktor još jedan IDS-ovac – Puležan Marko Martinčić.

S obzirom na činjenicu da je Grad vlasnik poslovnog prostora u prizemlju zgrade, pitali smo gradonačelnika Edija Štifanića kako su regulirani odnosi s investitorom. »Usput« smo pitali i je li Jakovčić uredno zakupio i javnu površinu, dio pločnika i ulice, koja je sada oko zgrade ograđena za potrebe gradilišta.

  Mi smo dozvolili investitoru da radi i uređuje svoje prostore, u skladu s projektom i građevinskom dozvolom, a gradski prostor u prizemlju i dalje ostaje u gradskom vlasništvu i ne namjeravamo ga prodavati, rekao je Štifanić. Što se tiče zakupa javne površine, investitoru je 8. prosinca 2005. razrezan gradski porez za njeno korištenje, a 15. prosinca uplatio je traženi iznos od 7.992 kune, odgovorio je gradonačelnik.

  Za razliku od Štifanića, Jakovčić nije bio raspoložen za komunikaciju s novinarom Glasa Istre. Uz podsjećanje da je zbog funkcija koje obnaša pod stalnom lupom javnosti, na naše SMS pitanje kako je za ovu investiciju uredio odnose sa suvlasnicima zgrade – uz gradski poslovni prostor u prizemlju, jedan stan na katu i podrum u prizemlju ima i jedan sugrađanin – Jakovčić je istim putem poručio: »Kako imam 15 godišnje iskustvo komuniciranja kao javna ličnost s tobom i GI znam da ne objavljujete istinu pa nemam nikakve namjere govoriti vama o mojim privatnim poslovima«. Nakon takvog odgovora bilo je besmisleno da građaninu Ivanu Ninu Jakovčiću, inače istarskom županu i predsjedniku IDS-a, o ovoj temi postavljamo bilo kakva druga pitanja. Ipak, dostupne informacije kazuju da je Jakovčić naučio lekciju Svetog Jurja i da se ovaj put trudi biti u reguli.

Kuća se i dalje rekonstruira, a prema gradonačelnikovoj informaciji da je porez za korištenje javne površine plaćen do 15. veljače 2006., može se pretpostaviti da će barem do tada trajati vanjski radovi.