Jesu li i koliko skupi istarski turistički centri? Pitanje je to koje ne nudi jednoznačan odgovor, jer zavisi koje se usluge ili proizvodi promatraju i uspoređuju. Mi smo na početku ljeta obišli važnije istarske turističke gradove i mjesta i pogledali u njihove kafiće, lokale, u koje će ući svaki »obični turist«. Za dnevno smo »testiranje« odabrali najpopularnije i, u pravilu, najjeftinije proizvode: kavu, vodu, sladoled. Istina, bila bi »legla« i kakova ledena bira, ali pravilnik o radu zabranjuje konzumiranje alkohola na poslu, a i nije mi se opet ostajalo bez vozačke. S druge strane, firma plaća sve pa sam glumio bega koji nije istrijanska cicija i tražio najskuplje kafiće i dnevne barove u mjestu. Moram odmah reći da sam se namučio, jer baš jako skupih i nema. Sigurno je navečer i noću financijski žešće, osobito ako krenete na buteljirana vina i pravo inozemno pivo, a nema sumnje da će vas »oderati« na koktelima. Također, u odnosu na gradske ugostiteljske lokale ovog tipa, sigurno su oni u hotelsko-turističkim zonama nešto skuplji.

Nakon što sam se u dva, tri dana nalio kavurine i vodurine i nalizao vanilije u desetak istarskih primorskih gradova i mjesta, potvrdio sam početnu hipotezu: da bi oni turistički najveći i najpoznatiji trebali biti i najskuplji. Tako i jest: Poreč i Rovinj su prvi, a ostali su nešto jeftiniji. Dakako, uz neke izuzetke. Tako sam najskuplji mali macchiato – a to je bio standard koji sam svugdje testirao – popio u Novigradu, za 9 kuna. Istina, ne baš u centru ili na rivi, već na vrlo ugodnoj terasi hotelskog bara u gradskoj marini, uz najbolju poslugu (i besprijekorne sanitarije) pa ga mogu i izbaciti iz konkurencije. Osam kuna je najviša cijena koju se za »makjatić« može platiti na rovinjskoj i porečkoj rivi, ali nije pravilo. U Poreču sam za sedam kuna popio jako dobar, u Rovinju za šest katastrofalan. Najboljeg popih u Umagu na središnjem trgu uz rivu u kafeteriji s »firmanom« kavom. Platio sam šest kuna, a vodu – iz špine, ali pitku i s ledom – dobih bez da sam pitao.

Šest kuna je i mali macchiato na pulskom Forumu, a na rivi je kunu skuplji. Ista mu je cijena i na medulinskoj promenadi. U centru Novigrada cijena mu je pet kuna, kao i na rabačkoj rivi. U Vrsaru na rivi je sedam kuna.

Za razliku od kave, vodu je teže uspoređivati. Negdje su bočice od dva decilitra, drugdje od dva i pol, tri zarez tri, pola litre… Ipak, sigurno je da je najskuplja na hotelskoj terasi na porečkoj rivi – kvarat litre 12 kuna. Doduše, ima je na susjednoj terasi u istom pakiranju i po osam kuna, kolika je cijena i u Rapcu, Puli i Medulinu. U Umagu je dva deca šest kuna, u Vrsaru 0,33 devet kuna, u Novigradu pola litre deset kuna, a ista količina u Rovinju je dvije kune skuplja.

Kuglice sladoleda manje osciliraju cijenom, ali veličina im nije baš svugdje ista. Uglavnom: u Poreču, Rovinju, Umagu, Rapcu i Vrsaru kuglica stoji pet, a u Novigradu, Medulinu i Puli četiri kune. Najukusniju vaniliju polizao sam na Titovom trgu u Rovinju, a najbolji odnos kvalitete, količine i cijene bio je na Forumu u Puli.

Naravno, kao pravi turistički putnik morao sam u ovom teškom obilasku negdje i parkirati. U svakome mjestu ima besplatnih parkinga, ali nema mjesta. Osobito ne u centru. Cijene su »tu negdje«. Najskuplje je na umaškoj obali kod carinskog gata – pola sata šest kuna, a u trgovačkom centru grada cijena je upola manja – šest kuna na sat. Toliko je i u središtu Poreča i Novigrada, kao i na vrsarskom parkiralištu. U Rovinju je kunu manje. U Puli četiri kune na sat, a u Medulinu nisam našao da itko naplaćuje. Zato sam u Rapcu jednosatni ulaz na rivu platio 10 kuna.

Gledajući iz turističkog kuta, većina ovih cijena je vrlo umjerena. Naravno, drugi je par rukava što su one jednake i za stanovnike, čiji je prosječni standard ipak niži od onog gostiju koji im dolaze.

I još jedna opaska na kraju. Bez obzira što su me uglavnom svugdje vidjeli kao običnog domaćeg turista – Turistus domesticus vulgaris – sa sunčanim naočalama i fotoaparatom, u svim sam lokalima dobio račun prije nego sam platio. Osim u kafiću na porečkoj rivi. No, zato sam na istoj rivi uredno dobio račun za jednu kuglicu sladoleda.

Na Trgu sv. Marka u Veneciji kava kao »sv. Petra kajgana« Bez namjere da Presjajnu uspoređujem s njenim ondašnjim »prekomorskim« posjedima, ali ako su kojem turistu u Rovinju ili Poreču kafe i đelato preskupi, najbolje im je da odu do Venecije. Na glavnom Trgu sv. Marka mali macchiato stoji poput poslovične kajgane sv. Petra – pet i pol eura. Sladoled je nešto jeftiniji – četiri eura.

Goran Prodan, Glas Istre