Iznenadila me vijest koju sam neki dan pročitao. Naime, analize su pokazale – upitate li prosječnog stanovnika Berlina što se promijenilo nakon rušenja Berlinskog zida, i kako je to, sa distance od 20 godina, ujtecalo na njihove živote, većina će vam reći – da je prije bilo bolje.
Nakon toliko pompoznih vijesti o rušenju toga zida, i 20 godina nakon slobode i demokracije koju je rušenje tog zida donijelo, rezultat ove analize pomalo čudi. Očekivani bi odgovor bio da se sve promijenilo na bolje nakon rušenja zida.
Zapravo, bitno je obrazloženje odgovora da je prije bilo bolje, a to je da se je rušenje zida sa sobom dovelo inflaciju radne snage, potrage za poslom, ali i kriminala, i da se ipak i još uvijek vidi razlika kako u razmišljanju tako i u načinu života između zapadnih i istočnih stanovnika Berlina. Tako barem kažu Berlinci koji su odgovorili na analizu.
Razmišljajući o tome, kako to da se na snimakama vidi oduševljenje na licima ljudi koji ruše Berlinski zid, a na odgovore o stanju nakon rušenja zida ti isti ljudi kažu da je prije bilo bolje, dolazim do zaključka da je rušenje zida zapravo možda bio atak na ono što je zid predstavljao – mržnju, podjelu, strah, komunizam, osvetu. Dakle, moguće je tu raziliku u shvaćanju situacije prije i nakon rušenja zida, shvatiti kao rezultat činjenice da su ljudi sa oduševljenjem prihvatili rušenje zida više zbog rušenja onoga što je on predstavljao, a manje zbog činjenice da će nekada dva odvojena entiteta živjeti zajedno.
Što se može izvući kao poučak iz ove pretpostavke? Upravo ono što je vrlo interesantno, a to je da zidovi ipak ponekad olakšavaju život, a ne otežavaju. Zašto? Zato što zidovi najčešće govore ono što ljudi misle. Ili da zidovi izražavaju ono što ljudi misle. Jer ako stanovnici Berlina još uvijek žive kao da zid još uvijek postoji, izražavajući prema vanjskom svijetu varljivo oduševljenje srušenim zidom a zapravo unutar sebe osjećajući nelagodu prema stanovnicima sa druge strane bivšeg zida, onda se s pravom može tvrditi da im je zid, dok je još dijelio grad, na neki način ipak olakšavao život.
Na kraju krajeva, i mi sami vidimo razliku, barem onu fizičku – po odjeći i automobilima, koji su Nijemci sa ove, a koji sa one strane zida, i sa predrasudama pristupamo prema ovima, odnosno onima. Vjerojano su stanovnici Berlina zapravo bili i svjesni da je između stanovnika sa jedne i druge strane zida stvoren ogroman jaz, kulturološki i antropološki, socijalni i imovinski, ali možda nisu bili svjesni da će se taj jaz pokazati kao nepremostiva, doduše nevidljiva razlika, između dvije socijalne skupine, i to jednom kada zid nestane.
Stoga se postavlja pitanje, tko zapravo ima koristi, odnosno, tko je imao one najneposrednije koristi od rušenja zida?
Možda pretenciozno, no ipak realno, iza rušenja zida možda se ipak krio taj suptilni, lukavi i oprezni kapitalizam. Odnosno novac. Možda se iza svega nije krila želja da se sruše utopijska komunistička carstva, možda se iza svega nije krila želja da se spoje davno razdvojene obitelji i prijatelji. Možda se iza svega ipak krila želja da se zarada i pohlepa za novcem zadovolji na onim tržištima koja trka za profitom još nije poharala.
Kako to dokazati? Vrlo jednostavno. Koja je vijest odjeknula sa većom medijskom detonacijom – vijest o djedu koji je prvi puta nakon 20 godina vidio svoju unučicu, ili vijest da je u istočnom Berlinu otvoreno predstavništvo nekakve poznate američke korporacije?
Budimo iskreni, koja je vijest i nas dirnula više – vijest da je ruševine zida posjetio zidar koji ga je podizao ili vijest da je u istočnom Berlinu prvi put održan koncert nekakve američke grupe?
Dakle i nas više zaokuplja bilo kakvo razmišljanje o profitabilnoj sferi rušenja berlinskog zida od one sfere koja bi nam trebala biti najbitnija, a to je – brisanje granica među ljudima.
Rušenje Berlinskog zida ipak je polučilo brisanje određenih granica, a to su granice između Eura, Dolara, Zlota i Rublja .
Jer je nakon rušenja berlinskog zida krenuo val američkog utjecaja na istok, ali i ruskog utjecaja na zapad.
Iznad svega, nešto ipak treba istaknuti, a to je slijedeće: Koliko god se stanovnici bivšeg istočnog bloka divili zapadnjačkim modelima života, ipak je nemoguće poreći da se svi mi koji smo živjeli bliže zapadu, nakon rušenja zida i prodora istočne kulture, oduševljeni istočnom ili ako hoćete, ruskom kulturom. Od divljenja ruskim oligarsima, ruskim tenisačicama pa do učenja ruskoga jezika. I to je možda jedna od rijetkih pozitivnih stvari koje su se dogodile nakon rušenja berlinskog zida, a to je rušenje otpora prema drugim kulturama.
Jedan je vidljivi zid srušen, no ostaju problem oni nevidljivi zidovi koji su se podignuli nakon rušenja onog vidljivog zida. To je možda bilo i za očekivati.
No, još su veći problem oni nevidljivi zidovi koji među nama postoje već godinama, a koje ne znamo, ili ne želimo srušiti. Zidovi između stanovnika južne i sjeverne regije naše države. Zidovi koji u percepciji o našoj županiji postoje kod stanovnika drugih regija. Zidovi između općina u našoj županiji. Pa čak i zidovi između ulica naših naselja.
Kako ih srušiti? Vjerojatno nikako, no da bi ih srušili, moramo najprije priznati da oni postoje, i htjeti prihvatiti one sa druge strane zida, kakvi god bili. Umjesto toga, čini se da svaki dan podižemo nove zidove, više i otpornije. A zidovi se podižu u sve užim područjima, ne samo između ulica, nego i između kuća, pa i između ukućana.
Živjeti u situaciji kada između nas i drugih ljudi postoje pravi, vidljivi zidovi vjerojatno je lakše nego živjeti kada tih zidova nema, jer kada pravi, vidljivi zid postoji, tada se i ne morate praviti da nikoga nema oko vas. Kada zidova nema, tada možda postajemo i najbolji glumci, jer se pretvaramo kao da zidova nema, a zapravo ih sami vrlo vješto gradimo.

zzlevak