Razumljivo, i obljetnička monografija treba reprezentirati uspješnost, slavu i snagu jedne kompanije. Istina, malo je neatraktivnog dizajna i tekstovi nisu ujednačenoga stila, ali ne treba tražiti previše od jedne kompanijske spomen-knjige. Utoliko ću zažmiriti na slučajne greščice poput krivih datiranja porečkih znamenitosti (u potpisima fotografija rimski je hram preseljen u XI. stoljeće, a porečke gotičke palače u XVIII.) ili tipfelere u imenima.

Međutim, ono što mi pristrano bode oči je potpuni izostanak "Lagunaša", u cijelom se tekstu spominju tri, četiri imena, uglavnom glavnih direktora. U njemu se tisuće »Lagunaša« – od priznatih i uglednih stručnjaka do vrijednih »običnih« radnika – rijetko spominju i kao skupna imenica. Vjerojatno se, mislim si, autori i urednici nisu htjeli zamjeriti onima koje bi nehatom ili zbog prevelikog broja preskočili, pa su svih prešutjeli.

No, u monografiji je i više od dvije stotina fotografija, a gotovo da se na prste jedne ruke mogu nabrojati one na kojima se prepoznaje pokoji "Lagunaš«.

Prevladavaju sterilne slike hotela i turističkih naselja okruženih cvjetnjacima, lijepi porečki lagunski zeleno-plavi pejzaži, ima nešto turista … ali radnika ni od korova.

Svaka čast glavnim direktorima-vizionarima, bankama-financijerima i sadašnjim vlasnicima, ali za društvenu prepoznatljivost i turističku kvalitetu Plave lagune uvelike su zaslužni i njeni zaposlenici – od niza direktora "objekata", inženjera, ekonomista … , preko šefova kuhinja, recepcija, restorana, sportskih centara … do konobara, kuhara, učitelja jedrenja i tenisa, vrtlara, sobarica, čistačica …

Puno, puno više nego se to dade razbrati iz skupe monografije u kojoj su beton i cvijeće pojeli ljude.