Apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije nadbiskup mons. Dr. Dražen Kutleša svečano misno slavlje o svetkovini Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, u nedjelju, 15. kolovoza 2021., predvodio je pored drevne crkve posvećene Majci Božjoj na lokalitetu Božje Polje, na području Župe Vižinada u Porečkom dekanatu. Ondje se, naime, od davnina na svetkovinu Velike Gospe okuplja veliki broj hodočasnika iz šire okolice. Koncelebrirali su kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić, vlč. Marijan Kancijanić, vlč. Milan Milovan i župnik domaćin vlč. Leonardo Krakan, a više je svećenika tijekom mise bilo na raspolaganju za sakrament pomirenja. Sukladno dugogodišnjoj tradiciji, osim velikog broja vjernika pristiglih automobilima, skupina hodočasnika stigla je pješice iz mjesta Kaštelir  i Labinci, udaljenih  oko pet kilometara, iz Župa sv. Kuzme i Damjana i sv. Ivana Krstitelja.  Ta je misa bila u izravnom prijenosu na Prvom programu Hrvatske televizije.

„Okupili smo se danas ovdje na Božjem Polju da kao zajednica, kao vjernici, iskažemo poštovanje prema našoj nebeskoj Majci Mariji, da je još jednom zamolimo da nas zagovara, da se za nas moli i da nam bude pomoć na našem životnom putu“, rekao je uvodno nadbiskup Kutleša.

„Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo ili Velika Gospa jedan je od najvažnijih blagdana i jedan od najstarijih blagdana Majke Božje. Vjerujemo da je Marija „pošto je dovršila tijek zemaljskog života, tijelom i dušom bila uznesena u nebesku slavu; Gospodin ju je pak uzvisio kao kraljicu sviju, da bude potpunije suobličena sa svojim Sinom“. ‘To je slavlje Marijinog potpunog oslobođenja od smrti i propadanja što su posljedice istočnoga grijeha. To je također sjećanje na dan kada je Crkva službeno priznala stoljetno vjerovanje kršćana o Uznesenju njihove Nebeske Majke na nebo.

Naime, Uznesenje Marijino se isprva slavilo u jeruzalemskoj Crkvi kao blagdan Usnuća Marijina a od 8. stoljeća poprima današnji naziv. Papa Pio XII. je 1. studenoga 1950. službeno proglasio Uznesenje BDM na nebo dogmom katoličke vjere navodeći da je „Bezgrešna Bogorodica uvijek djevica Marija, završivši put zemaljskog života, bila tijelom i dušom uznesena u Nebesku slavu.““ , podsjetio je nadbiskup

„Možemo se zapitati na čemu Crkva temelji svoje uvjerenje o Marijinu uznesenju, iako je svjesna da ga ne može dokazati niti provjeriti prema principima egzaktnih znanosti. Odgovor na to pitanje otkriva svu slabost i ranjivost današnjeg čovjeka u njegovoj otuđenosti od vlastite biti i poziva, u razdvajanju vjere od razuma. Osjećaji i doživljaji koje su vjernici od prvih stoljeća izražavali prema Majci Božjoj obdarili su ih dubokim uvidima u stvarnost koja nadilazi granice ljudskog opažanja. Nije slučajno da sama evanđelja ne donose detalje o Marijinu rođenju, djetinjstvu i smrti. Donose bitno u Isusovim riječima s križa upućenima svakom od nas: „Evo ti majke“. Privrženost djeteta i povjerenje prema majci ne temelje se na njegovoj intelektualnoj spoznaji o ženi koja ga je nosila i rodila točno određenog dana, o njezinu porijeklu ili zanimanju, o njezinu karakteru. A upravo ta privrženost hranjena majčinskom nježnom ljubavlju daje djetetu rasti i napredovati. Marija je majka svakog vjernika i ako hoćete majka vjere kojoj je stalo da svoju djecu zaštiti u njihovoj ranjivosti i izloženosti životu lišenom tih dubokih veza koje prethode svim razumskim spoznajama. Zato i ovdje vjernički osjećaj prethodi dogmatskoj definiciji i daje sigurnost koja čini suvišnim svaki empirijski dokaz, a ta je sigurnost pak u službi čovjekova potpuna ostvarenja i blaženstva.“

„Tako se dogmu o Marijinu uznesenju na nebo, koja je prvotno plod vjerničke privrženosti Majci može promatrati i kao poziv svakom vjerniku da se, promatrajući njezin lik, vrati samome sebi i odvaži na avanturu vjere koja pomiče granice ljudske spoznaje, daje čovjeku duhovno zdravlje i štiti njegov zdrav razum. Drugim riječima, može ju se promatrati kao obranu povjerenja u ljudski zdrav razum, doživljaj nasuprot puke inteligencije, poniznost nasuprot oholosti, pravednost usavršenu ljubavlju nasuprot pukog legalizma. O svemu tome na jezgrovit i svečan način govori Marijina zahvalna molitva, njezin „Veliča“ koji smo slušali u današnjem evanđelju i koji se svaku večer ponavlja u službenoj molitvi Crkve“, rekao je nadbiskup Kutleša te je u nastavku kontekstualizirao te možda najpoznatije Svetopisamske stihove.    

„Veliča duša moja Gospodina, što pogleda na neznatnost službenice svoje.“

Marija nas poziva očima vjere promatrati Božja djela u svom životu. Sve što čini Bog veliko je i djelo je njegove ljubavi. Ili: sve što je veliko i vrijedno u našem životu, djelo je Božje. Marija je u vlastitim očima neznatna, bezvrijedna, malena, nedostojna. No, osjeća da je Bog upravo zbog toga pogledao na nju. Zbog toga slavi njega a ne svoju sposobnost ili zasluge. U logici Božjeg spasenjskog djelovanja uopće nije moguće da oni koji sami sebe drže vrijednima, velikima, odabranima ili sposobnima budu nositelji obnove, izvršitelji njegova plana. Police knjižara su krcate priručnicima o samopomoći koji obiluju raznim psihologijama i filozofijama koje nude brza rješenja našim nesavršenostima, manjku samopouzdanja, ranama iz prošlosti, ukratko priručnicima koji hrane krivu percepciju i krivu perspektivu čovjekova duha i duše. Jedina ispravna perspektiva je Marijina: čovjek samo svojom neznatnošću privlači Božju pozornost i prisutnost na pozornici ovoga svijeta. Jednako tako, svako okrivljivanje Boga za zlo u svijetu u suprotnosti je s tom Marijinom perspektivom i odraz je ljudske umišljenosti, njegova rivalstva s Bogom. Nisu li zla koja upravo pogađaju čovjeka i naš planet odraz čovjekova umišljenog suparništva s Bogom, a ne njegova kazna? I još ga krivimo za to, „rekao je 

„Rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne.“

„Marija je svjesna da je Božjom intervencijom u njezin život poražena svaka oholost, svaka umišljena veličina“, rekao je propovjednik. „Oholost je umišljena i zbog toga slijepa, nema veze s realnošću ljudskog položaja ni odnosâ. Inteligencija bez svjetla vjere ograničena je i nije u stanju povezivati stvari i odnose, dokučiti prave uzroke i krajnje posljedice. Zbog toga nam se događaju mnogi paradoksi poput onoga da najveći umovi današnjice, oslonjeni samo na empirijske podatke, mogu detektirati pojave i stanja, ali redovito ne nude prava rješenja bilo da je riječ o politici, ekonomiji, medicini ili ekologiji. Nismo li danas na mnogim područjima dovedeni u situaciju koja se očito protivi zdravu razumu, osjećaju za dobro, istinito i lijepo, na korist raznih nametnutih ideologija, ili pak zamračenih znanstvenih uvida. Njihovi tvorci, nemaju rješenja za konačne posljedice, niti su ih u stanju predvidjeti. Kao što je oholost slijepa i zlo je slijepo. Stoga ono nema zadnju riječ. Nerazborito je, ne zbog nedostatka inteligencije, već zbog lišenosti zdrava razuma i duhovne sljepoće.“

„Dosta puta u povijesti Crkva je bila ona koja je branila elementarnu istinu i razum. Ili, kako dobro reče jedan od naših suvremenika: „Kada bjesne demoni ideologija, tada – paradoksalno – vjera preuzima ulogu braniteljice razuma. Ne može se vječno živjeti protiv razuma, protiv naravi, protiv zapovijedi, kao što se ne može neprestano stajati na glavi. Na koncu treba stati na noge ili pasti“, citirao je nadbiskup.

Čovjek i kada dosegne krajnje granice svoga genija, ostaje samo ograničeno stvorenje, podložno grijehu i smrti zbog svoje naravi a sposobno za vječnost samo po Božjoj milosti. 

„Gladne napuni dobrima a bogate otpusti prazne.“

„Praznina bogatih i glad koja zaziva Božju prisutnost na zemlju realnosti su koje svatko od nas može posvjedočiti iz različitih životnih okolnosti“, nastavio je nadbiskup. „Povijesno je iskustvo iz različitih društava da razdoblja blagostanja donose slabljenje morala i vrlina, a da različite nevolje usmjeravaju čovjekov pogled prema nebu, glad za Bogom. Sv. Pavao je rekao da ‘će se najradije hvaliti svojih slabostima, progonima, tjeskobama…,’ da se nastani u njemu snaga Kristova. Marija u Božjem pohođenju ne prepoznaje samo taženje vlastite gladi i žeđi za Bogom nego i činjenicu da utjelovljenje Sina Božjega kojega treba donijeti na svijet, donosi božanski zaokret logike koja vlada svijetom. Gladni će biti ti koji će se napuniti dobrima, a bogati će otići s onim s čime su i došli. Nije rečeno da će siromašni postat bogati a bogati siromašni već je naglasak na dobrima. Dobra koja Bog daje daleko nadilaze ljudske potrebe. Stvar je samo u tome da opijenost zemaljskim ne ostavlja mjesta za nebeska dobra. To je opasnost u koju lako upadaju i bogati i siromašni, bogati svojom opijenošću dobrima koja posjeduju, a siromašni svojom čežnjom za njima. Na jednom će drugom mjestu Isus reći: „blago ti je onamo gdje ti je srce“. Srca Božjih siromaha su u Bogu i on ne prezire molitva njihovih.

U Mariji uznesenoj na nebo slavimo pobjedu Božje zamisli s čovjekom

„Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka. U Mariji uznesenoj na nebo slavimo pobjedu Božje zamisli s čovjekom, početak i sliku konačnog savršenstva Crkve i svakog vjernika. Božja su obećanja stalna. Njegova prisutnost u svijetu je stalna i briga za ovaj svijet neizostavna. U svakom vremenu traži ljude na kojima će se spomenuti svoje dobrote, preko kojih će ispuniti svoja obećanja. I svatko od nas, ako poput Marije živi u vjeri pozvan je i smije promatrati kako se Božja dobrota utjelovljuje u svijetu i po njegovu životu. Potreban nam je zdrav vjernički ponos prožet ljubavlju prema drugima i prema svem stvorenom svijetu“, podsjewtio je nadbiskup Kutleša. „Upravo usred podcjenjivanja, usred progona i ismijavanja vjernicima se nameće zadatak buditi nadu i slaviti ostvarenje Božjih obećanja. To nije lako i ne može biti ostvareno fanatičnom već poniznom i ljubavlju prožetom vjerom. Kao samaritanac koji vida rane nepoznata čovjeka kojeg su razbojnici ostavili ranjena, kršćanin je pozvan vidati rane svijeta, sagibati se nad njegovom bijedom i ljubiti do iscjeljenja.“

Propovjednik je na kraju sažeo nekoliko bitnih poruka svetkovine Uznesenja za naš uzorniji kršćanski život: „Marijino Uznesenje daje nam sigurnost i nadu u vlastito uskrsnuće i uznesenje na Nebo na dan Posljednjeg suda. To nam je znak da ćemo se jednog dana, po Božjoj milosti i našem dobrom životu, i mi pridružiti Blaženoj Majci u raju. Ona pokazuje put za sve Kristove vjernike koji slijede Marijinu vjernost i poslušnost volji Božjoj. Marijino Uznesenje na nebo je nagrada za njezin svet život na zemlji. Ovaj nas blagdan poziva na čistoću i svetost ne samo duše, već i tijela, jer će naša tijela biti proslavljena na dan našeg uskrsnuća.

Ovaj blagdan daje nam i poruku potpunog oslobođenja. Isus nam u Ivanovom evanđelju kaže: „tko god čini grijeh, rob je grijeha“, a sveti Pavao nas u Poslanici Galaćanima podsjeća: „Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!“. Tako nas Uznesenje potiče da radimo s Bogom kako bismo bili oslobođeni ropstva zla.

Konačno, nadahnjujuća je misao u trenucima kušnje i očaja prisjetiti se da imamo moćnu nebesku Majku, koja nas stalno zagovara pred svojim Sinom Isusom Kristom. Blagdan Marijina Uznesenja potiče nas da se ugledamo u njezinu požrtvovnu ljubav, njezinu ustrajnu vjeru i njezinu savršenu poslušnost.

Stoga, na ovaj blagdan naše nebeske Majke, prinesimo žrtvu na oltar i molimo za njezinu posebnu brigu i brižnu zaštitu kojom nam pomaže voditi čišći i svetiji život.

Blažena Djevice Marijo na nebo uznesena, Kraljice neba i zemlje, moli za nas, za naše obitelji, za našu Domovinu i za cijeli svijet“, zaključio je mons. Kutleša.

Na kraju misnoga slavlja održan je blagoslov nabožnih predmeta. Župnik Krakan je zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli organizaciji te svečanosti: Župnome odboru, Općini Vižinada, mjesnom DVD, Zajednici Talijana, poduzetnicima te svima koji su doprinijeli na bilo koji drugi način.

Grobljanska crkva Svete Marije od Polja u Vižinadi spominje se već u 11. stoljeću, a pregrađena je u 15. stoljeću, u kasnoj gotici. Riječ je o jednobrodnoj crkvi s poligonalnom svetištem i ugaonim kontroforima. Mrežasti svod svetišta krase slikarije s kraja 15. stoljeća koje prikazuju simbole evanđelista, likova apostola i anđela u živim bojama, a rad su nepoznatog domaćeg autora.