Trakavica s fojbama, optantima i esulima nastavlja se periodično, kako se nikad ne bi zaboravila. Naravno, samo s dnevnopolitičkog stajališta. Kad se govori o Rapalskom ugovoru iz 1920., ne može se ne spomenuti da se London još jednom zaigrao, obećavajući jednoj naciji teritorij druge. Svakako ne iz ljubavi prema Rimu, već iz želje da Italiju iz protivničkog tabora prevede u svoj. Nagrada za učinjeno realizirana je Rapalskim ugovorom, kad Rim dobiva Istru, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu. Rijeka postaje samostalna država. Ne zadugo, jer 1924. biva pripojena Italiji.

Sve se to ipak ne bi tako lako ostvarilo da je Beograd pokazao ozbiljniji interes. A nije, jer je Beograd dobio i više nego što je očekivao. Zašto baš Zadar, a ne recimo Split, pitanje je na koje su odgovor mogli dati tadašnji članovi Jugoslavenskog odbora, pravaši Frano Supilo i Ante Trumbić.

Egzodus Hrvata započeo je netom nakon što je uspostavljena talijanska vlast, a ubrzan je dolaskom fašista na vlast 1922. Oni Hrvati koji nisu pokazivali pretjerani interes za napuštanje teritorija dodijeljenih Italiji poticani su ljekovitom kombinacijom ricinusova ulja i mrvljenog stakla. Premlaćivanje zbog korištenja netalijanskog jezika bila je uobičajena praksa. U Zadru je za vrijeme dok je bio glavni grad austrijske Dalmacije 1897. bila otvorena hrvatska gimnazija. Zatvorena je 1921., što je bio nepogrešiv putokaz: za one koji ne žele biti Talijani, u Zadru nema mjesta. Predvođena ekscentričnim pjesnikom Gabrieleom D´Annunziom, fašistička horda pretvorila je Rijeku iz samostalne državice u talijanski grad, Fiume.

Situacija se dodatno pogoršala 1941., kada talijanska vojska preuzima kontrolu nad cjelokupnom istočnom obalom Jadrana. Uspostavom NDH Ante Pavelić prepušta cijelu Dalmaciju Italiji. Uoči kapitulacije Italije, Šime Balen piše, a Andija Hebrang donosi deklaraciju o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka Hrvatskoj. Svakako, time i tadašnjoj Jugoslaviji. Osveta prema Talijanima, poglavito crnokošuljašima, kreće već tada – da bi se pretkraj rata, a i kasnije, razlila na sve Talijane kao poslijeratna krivnja "svih okupatora". To naravno nije samo ovdašnji običaj, nego uobičajeni odnos svih pobjednika spram svih poraženih.

Partizani su 1945. ušli i u Trst, ali su se zbog angloameričke prijetnje bili prisiljeni povući. Formirane su zone A i B. Pariškim ugovorom iz 1947. i Londonskim memorandumom iz 1954. Trst je pripao Italiji, a ostali dijelovi Istre Sloveniji i Hrvatskoj.

Dugotrajnim pregovorima i natezanjima, 1975. godine potpisani su Osimski sporazumi, kojima je definitivno riješeno razgraničenje na kopnu i na moru između Italije i Jugoslavije. Italija nikada ne bi pristala na takve uvjete da s druge strane nije imala međunarodni faktor zvan Tito, koji je u to vrijeme bio jedan od najutjecajnijih političara u svijetu. Imao je nemjerljivi utjecaj u Pokretu nesvrstanih te je bio političar u stalnom balansiranju na žici između Istoka i Zapada.

Detalji oko naknade imovine riješeni su potpisom na Rimski ugovor 1983. godine. Isplata kojom se trebala izvršiti naknada sa slovenske je strane riješena, a s hrvatske nije. Slovenska vlada je otvorila nerezidentni račun u Dresdner Bank u Luksemburgu te ga stavila talijanskoj vladi na raspolaganje. Naravno da su odbili primiti novac, tražeći materijalnu restituciju. Prema već viđenom, hrvatska Vlada ne treba izmišljati toplu vodu: treba samo kopirati slovenski model. Na taj bi način ispunila sve zahtjeve.

Koliko je tko koga, kada, kako, gdje i zašto pobio, bacio u jamu, protjerao, izbacio, istukao, natjerao u bijeg ili na pijenje ricinusa… pitanje je na koje danas mogu pokušati odgovoriti samo povjesničari. No, pravi razlog zašto se baš sad vrišti po tom već odavno odrađenom pitanju vrlo je prozaičan. Ni Italija ni Slovenija ne žele naime da Hrvatska proglasi svoj gospodarski pojas. Ako Hrvatska to učini, na gubitku su i njihovi ribari, kao i kompanije koje pokušavaju ušićariti dok se sadašnja hrvatska Vlada bavi dodvoravanjem, umjesto zaštitom hrvatskih vitalnih interesa.

Pavle Kalinić, net.hr