Mons. Ivan Milovan, porečki i pulski biskup u miru, obilježio je o blagdanu Krštenja Gospodinovog, u nedjelju, 10. siječnja 2021., svoju 22. obljetnicu biskupskoga ređenja. Sukladno uvjetima i odredbama vremena pandemije, proslavio je na području župe gdje živi i najčešće pastoralno djeluje, misom u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana u Fažani. Homiliju je tom prigodom izrekao preč. mr. Ilija Jakovljević, župnik Fažane i dekan Vodnjanskog dekanata.

 

Prečasni Jakovljević je na početku homilije, govoreći o Isusovu krštenju, istaknuo: „Kod Isusova krštenja važna je jedna riječ, glagol, „ugleda“, otvorena nebesa. Riječ „otvorena“, otvorena nebesa znači da je Bog ponovno otvorio nebesa, jer se vjerovalo da je Bog bio toliko ljut na ljude da je zatvori nebo te da više nije bilo nikakve komunikacije između Boga i njegova naroda. Ovaj izraz također nalazimo u trenutku Isusove smrti. To znači da je za Isusa prihvaćanje krštenja značilo prihvaćanje buduće smrti – radi vjernosti Božjoj ljubavi i radi oslobođenja ljudi.

Naša biskupijska zajednica preko dva desetljeća na današnji dan na poseban način obilježava, prvotno molitveno, godišnjicu biskupskog ređenja našeg biskupa Ivana, rekao je propovjednik.

 

Ove godine, iako u ograničenim uvjetima, naša župna zajednica, gdje naš biskup zadnjih godina živi i najviše pastoralno djeluje, želi se spomenuti 22. obljetnice biskupskog ređenja te zajedno s njime Bogu zahvaliti za svjedočanstvo vjere i ljubavi. Ali ovo je ujedno trenutak da i mi kažemo našem biskupu osobno veliko „hvala“, posebno ova župa Sv. Kuzme i Damjana u Fažani, koja ima tu milost da često pod njegovim predsjedanjem slavi euharistiju. Oče biskupa, hvala!

 

Promotrimo biskupsku službu našeg biskupa kroz tri simbola službe: štap, prsten i mitra. Biskupski štap je simbol pastirske službe i ravnanja, vođenja naroda Božjeg. Naš biskup je pravi pastir koji obilazi i učvršćuje braću i sestre u vjeri. I sad u vremenu pandemije, mnoge oboljele i izolirane svećenike zamjenjuje na župama da vjernička zajednica ne bi ostala bez nedjeljne mise. Iako je, može se reći, rizične dobi, visoke dobi, duh je mlad i vjera je snažna. On smatra da se biskup ne smije povući u zidove kurije, ili stana, i promatrati kao njegovi svećenici pastoralno izgaraju „na bojnom polju korone“, već i sam obilazi, zove i zamjenjuje svećenike te ih hrabri i potiče. Njegov pastirski štap mu je snažan oslonac da i u olujama službe može ostati uspravan u istini i ljubavi prema Crkvi; da svjedoči Božju ljubav i milosrđe. I danas, kad su oluje pandemije, naš biskup oslonjen na pastirski štap stoji pred svojim stadom i predvodi ga u molitvi.

Oče biskupe, taj štap pastirske službe, dok ste bili ordinarij, niste koristili kao„bič“ a bilo je trenutak kad ste mogli, možda i trebali, već ste pedagogijom ljubavi i milosrđa nastojali nikoga ne izgubiti, dapače svakom dati novu mogućnost. Nastojali ste prema Vašem biskupskom geslu „Graditi u ljubavi“ našu mjesnu Crkvu, istaknuo je propovjednik.

 

Drugi simbol biskupske službe je prsten. Znak vjere i vjernosti. Vjera povezuje biskupa s Bogom, a vjernost ga čuva u zajedništvu s Crkvom, koja je Kristova zaručnica. Naš biskup je čovjek vjere, molitve i veliki štovatelj blažene Djevice Marije, kao i blaženog Miroslava Bulešića. Svoje životne križeve i patnje nastoji gledati u svjetlu uskrsne vjere. Nije bježao od patnje ili odgovornost prebacivao na drugog, već je poput vrhovnog pastira Isusa Krista sebe žrtvovao za dobro Crkve. Upravo je to značenje prstena, biti potpuno ovisan o Onome koji ti povjerava službu – Isusu Kristu. I vi ste ovu mjesnu Crkvu nastojali u raznim liturgijskim slavljima: krizmama, slavljima zaštitnika župa, kanonskim vizitacijama, hodočašćima i mnogim drugim prigodama učvršćivati u vjeri. Kruna svih Vaših pastoralnih nastojanja, mada su neka ostala nedovršena, bio je završetak dijecezanskog postupka za proglašenje blaženim Miroslava Bulešića blaženim te poslije sama beatifikacija. Vjerujemo da u blaženom Miroslavu imate moćnog zagovornika da i danas možete još snažnije molitveno pratiti ovu mjesnu Crkvu.

 

Treći simbol biskupske službe je mitra koja označava biskupsku čast, dostojanstvo. Sv. Ivan Pavao II. biskupsku čast opisuje riječima: „Čast koja mu se iskazuje proizlazi iz činjenice da mu je zadaća stati posred Crkve i biti prvi u vjeri, prvi u ljubavi, prvi u vjernosti i prvi u služenju.“ Ove riječi najbolje opisuje kakva je bila i jest Vaša biskupska čast. Nastojali ste uvijek moliti i svako Vaše djelo bilo je prožeto molitvom. U molitvi ste pronalazili snagu da uvijek Crkvu izgrađujete u ljubavi; da svakog posrnulog svećenika s ljubavlju pridignete a vjernika utješite. Uvijek ste željeli primjerom pokazati kako se služi Crkvi i kako se ljubi bližnjeg. Sjećam se zgoda iz Poreča kad nedjeljama niste imali pastoralnih obveza po župama, a to je obično bilo u ovom zimskom vremenu, kako niste nedjeljom ostajali slaviti sv. misu u toploj biskupskoj kapelici nego ste išli zamijeniti svećenike na župama koji su imali po tri sv. mise da ih malo rasteretite. Sjećam se kako ste nastojali u vremenu došašća, za vrijeme zornica ići po župama, da bi bili zajedno s ljudima. Znate, nije uvijek bilo lako ustati i pratiti Vas, rekao je preč. Jakovljević koji je već tada bio bliski suradnik mons. Milovanu.

 

Nastojali ste biti među ljudima ne samo u slavljima već i teškim obiteljskim trenutcima. Zalazili ste u obiteljske domove, posebno onih koji su nosili križ bolesti. Za blagdane ste posjećivali domove za starije i nemoćne, kako biste im donijeli nadu. Zbog toga, ali i mnogih drugih stvari ljudi Vas nazivaju „naš biskup“. Taj titul, „naš biskup“, veći je od svih drugih titula i časti, svake mitre i službe, jer su Vam je dali vjernici kojima ste služili i kojima danas služite.

Oče biskupe, Vaša blizina vjernicima, a posebno svećenicima, odlika je dobrog pastira. Izravno ste komunicirali sa svećenicima, svi su imali i imaju Vaš broj. Svećenici nikad nisu imali straha da Vas nazovu i onda kad bi pogriješili Vi ih ne bi osudili, nego potakli i ohrabrili u njihovu svećeničkom služenju. Ta blizina i mogućnost komunikacije sa svojim biskupom svećenicima je puno značila.

Dok Vam danas čestitamo, ujedno Trojedinom Bogu zahvaljujemo za Vaše biskupsko služenje te blizinu koju i danas imate prema svećenicima i vjernicima. A mi, braćo i sestre molimo neka dobri Bog poživi našega biskupa!, zaključio je propovjednik.

 

I sada, u vremenu pandemije, mnoge oboljele i izolirane svećenike zamjenjuje na župama da vjernička zajednica ne bi ostala bez nedjeljne mise, rekao je preč. Jakovljević govoreći o biskupu Milovanu.

 

* Iako je, može se reći, rizične dobi, visoke dobi, duh je mlad i vjera je snažna. On smatra da se biskup ne smije povući u zidove kurije, ili stana, ili biskupije, i promatrati kako njegovi svećenici pastoralno izgaraju„na bojnom polju korone“, već i sam obilazi, zove i zamjenjuje svećenike te ih hrabri i potiče. Njegov pastirski štap mu je snažan oslonac da i u olujama službe može ostati uspravan u istini i ljubavi prema Crkvi; da svjedoči Božju ljubav i milosrđe, naglasio je propovjednik.

 

Čestitke uime župne zajednice Fažane izrekla je voditeljica župnoga Caritasa dr. Vlasta Popić. Uz čestitku za obljetnicu ređenja ujedno je biskupu izrečena i čestitka za nedavno proslavljeni 80. rođendan. Podsjetila je na biskupsko ređenje u Poreču, 10. siječnja 1998., u nazočnosti tada nadbiskupa Josipa Bozanića, nadbiskupa Antuna Tamaruta te biskupa Antuna Bogetića. Tada i sada bijaše Vaše geslo „Graditi u ljubavi“. I zaista, Vaše sudjelovanje u radu karitativnih i pastoralnih vijeća u biskupiji, Vaša prisutnost u aktivnostima Sjemeništa „Redemptoris Mater“, Vaša angažiranost u radu katoličkih laika u vjerskom odgoju u školama i životu u župama, Vaša prisutnost u domoljubnom i vjerskom odgoju daju nam snagu za budućnost. Našoj Župi Fažana dali ste nemjerljiv poticaj, stvarali ste nove ljude, poticali nova vjerska stremljenja u našim župljanima, i zato Vam beskrajno hvala, zaključila je dr. Popić.

Prigodni dar uime župe slavljeniku je uručila Nadia Brenko, članica Župnog pastoralnog i ekonomskog vijeća. Misu je glazbeno uzveličao župni zbor pod ravnanjem Mondine Gavočanov.

 

Rođen je 22. rujna 1940. u Režancima, župa Svetvinčenat, od oca Antuna i majke Eufemije rođene Petrović. Završio je klasičnu gimnaziju u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. Teologiju je studirao najprije na Visokoj teološkoj školi u Pazinu, a posljednje tri godine, od 1961. do 1964., na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Na istom je fakultetu 1965. postigao magisterij iz teoloških znanosti.

Za svećenika je zaređen 25. srpnja 1964. godine. Obavljao je sljedeće službe: od 1964. do 1965. bio je župni vikar u Poreču i Novoj Vasi Porečkoj; od 1965. do 1967. župni vikar u Rovinju; od 1967. do 1970. prefekt sjemeništa u Pazinu; ponovo je u Rovinju bio najprije pastoralni suradnik od 1970. do 1981., a potom župnik od 1981. do imenovanja za biskupa. Sveti otac Ivan Pavao II. imenovao ga je porečkim i pulskim biskupom 18. studenoga 1997. godine. Za biskupa je zaređen 10. siječnja 1998., od kad je i preuzeo službu. Papa Benedikt XVI. prihvatio je njegovu ostavku 14. lipnja 2012. Od odlaska iz Poreča živi u Valbandonu. Svoje umirovljeničke dane ispunjava molitvom, predvodi razna slavlja, a napose aktivno pomaže u pastoralu svećenicima u okolici.