Mi nismo u staračkom domu, nego u vrtiću!
Posjetite li porečki Dom za starije i nemoćne pa skrenete u prizemlju desno, na kraju hodnika naići ćete na oveću prostoriju s televizorom, naslonjačima, velikom terasom i odvojenom sobom za odmor, a za stolom će vjerojatno sjediti društvance okupljeno oko križaljke, novina ili pak zajedničke kave. To su uglavnom korisnici poludnevnog boravka, koji ovamo dolaze radnim danom od osam do tri, dok ostalo vrijeme provode kod kuće. Ovdje doručkuju i ručaju, redovito vježbaju, a svakog dana ih dovozi i odvozi službeno vozilo Doma. Oni su tete Anja, Nina, Jelica, Vinka i Milka te barbe Dragec i Ivan, a znaju im se pridružiti i »stalni« stanovnici, poput gospodina Milana.
Pčelica Maja i kreativne radionice
Na pitanje kako im je u Domu odgovaraju da su vrlo zadovoljni i nemaju nikakvih primjedbi. »Personal je divan, a hrana odlična«, pričaju tete Anja i Nina, pune hvale za višu sestru Dragicu, voditeljicu poludnevnog boravka. »To je čudo od žene, sve opazi što nam treba.« Mladu socijalnu radnicu Maju, koja vodi kreativne radionice, nazivaju pak pčelicom. »Uvijek nas tjera da nešto radimo.« Pokazuju nam plakate, oslikane vaze i umjetne cvjetove koje su dosad izradili, i domeću: »Mi nismo u staračkom domu, nego u vrtiću!«
Ekipa zove gospodina Drageca da se i on dođe slikati za novine, »da ljudi ne misle da su tu samo stare babe!« »Pa kad i jesu!«, odvraća im ovaj 97-godišnjak, ali svejedno sjeda za stol. S velikim poštovanjem prema najstarijoj osobi u čitavom Domu, šapuću da je sam posadio biljke u vrtu na terasi i brižljivo ih uzgaja.
– Svašta mi tu imamo, čak i kasicu, sindikalnu blagajnu. Skupljamo sitniš i svaki dan popijemo kavu. Nas pet grešnika, a troje se suzdržava, duhovita je teta Anja. Doznajemo da najbolju kavu radi Dorijana. Prije su igrali »Čovječe, ne ljuti se«, a sada su prešli na tombolu. Zanima nas ipak je li im u Domu teško?
– Ma kakvi! Nije nam drago kad se u petak poslijepodne vraćamo kući, u zatvor! Ostali bismo mi tu i dulje, samo da nas žele držati, iznenađuju nas neki od njih.
»Kad više ne budemo mogli, ćemo poj gori« – na kat
– Nemojte krivo shvatiti, svi mi imamo rodbinu, i djecu, i to jako dobru djecu. Ali, oni imaju svoje brige. A ti budi sam doma. Dođe ti teško pitati ga za svaku stvar – idi u apoteku, vozi me doktoru, daj ovo, daj ono… Tu imamo sve što trebamo, doručak i ručak, tjelovježbu, radionice, i jedni drugima smo društvo, kao obitelj, govori teta Nina.
Neki već sada znaju da će s vremenom ovamo preseliti za stalno. »Kad više ne budemo mogli, ćemo poj gori.« Drugim riječima, iz poludnevnog boravka u cjelodnevni, na kat.
– Gospodina direktora nismo odavno vidili! Možda da nam pošalje sliku, da ne zaboravimo kako izgleda, napola u šali kudi teta Anja, duša ovog društvanca.
– Nemojte to napisati, nije uopće tako. Svi su dobri prema nama, nemamo se što žaliti, i zahvalni smo Gradu što je sagradio ovaj Dom, veli dobrodušna i diplomatična teta Nina. S tetom Anjom je pak drukčije – ne ustručava se uputiti kritiku.
– Ako je juha preslana, ja pozovem kuhara na raport. Uvijek ispadnem štriga, a samo kažem ono što svi misle, da bi nam bilo bolje, veli ona. Društvo prepričava nedavnu zgodu, kad je »naša glasnogovornica« iz blagovaonice »protjerala« pušače, gdje su prije imali mali kutak.
– Žalila sam se gradonačelniku! Rekao je – gospođo, sutra toga više neće biti! Tako je i bilo. Pa nije ovo krčma. A servirki Sanji je jako smetao dim, pripovijeda teta Anja.
Mnogo manje dinamično je na katu, u stacionarnom odjelu, gdje je zasad smješteno 35 slabije pokretnih i nepokretnih osoba, koje trebaju intenzivniju njegu. Među najvitalnijima je teta Federica, od milja Rika, koju smo zatekli na izlazu iz zgrade. Spremala se u šetnju s kćeri Lucianom i unukom Valentinom.
– Sama sam odlučila doći, još prije nego je zgrada bila gotova. Rekla sam kćeri – ne želim ti biti na teret. Dok se mogu sama brinuti za sebe, brinut ću se, a onda idem u dom. Zadužila sam je da sredi dokumente, i uselila. Tu sam već šest mjeseci i zadovoljna sam. Personal je odličan, od čistačica nadalje, a posebno sestre i njegovateljice. Nije to lak posao, draga moja, treba imati želudac od čelika. A one ga rade bez nervoze. Pokupe nam prljavu robu i odmah drugi dan dobijemo je čistu. Svako jutro imamo tjelovježbu. Hrana je dobra – kuhaju nam maneštru, njoke, paštašutu… stavimo reć´, kako doma, veli teta Rika, koja je, iako rođena u Puli, u Poreču provela veći dio života i čitav radni vijek. Zato joj odnedavno Grad pokriva polovicu cijene smještaja pa joj dio novca ostane za sitne radosti. »Mogu ga mirne duše potrošiti na cigarete«, iznenađuje nas odgovorom. »Zar pušite?«, pitamo. Ona kima glavom, a na pitanje bude li joj nekad dosadno, kaže da ne.
– Znate što, jako volim čitati. Udubim se u knjigu i zaboravim na sve, a prije spavanja volim pogledati televiziju, otkriva nam teta Rika i dodaje da je posebno raduju izleti turističkim vlakićem.
Multimedijalni »centar« tete Marije
S njom su u sobi tete Jolanda i Jozefina. Potonja mirno i pomalo sjetno sjedi na klupici na ulazu. U Poreč je doselila prije više od 50 godina. Iako sasvim lijepo govori, ispričava se što ne zna najbolje hrvatski, jer joj je materinji jezik albanski.
– Da, bude nekad dosadno… Kad netko dođe u posjet, onda pričamo. Tu sam dva ili tri mjeseca. Ne mogu puno šetati ni hodati, slabo se krećem. Idem na doručak, ručak i večeru… Nekad jedem, a nekad ne, jer sam tvrdoglava, povjerava teta Jozefina. Pitamo je želi li se slikati za novine, a ona se stidljivo ustručava, ali na kraju pristaje, i čak skida naočale.
Teti Mariji, koja s još jednom gospođom boravi u sobi na istom odjelu, dani teku mnogo sporije. Godinama je nepokretna, doslovno prikovana za krevet jer zbog bolesti kukova ne može ni u kolica, no vrlo je živog duha i zanimljiva sugovornica. Pokazuje nam daljinski upravljač modernog kreveta, na kojem može dizati i spuštati uzglavlje, podnožje ili cijeli krevet, ovisno o tome što joj treba. Na ormariću je mali radio i – mobitel na punjaču. »Zovete mobitelom?«, pitamo je.
– Kako ne, zovem svoje ako mi nešto treba, ali više oni zovu mene. Ne mogu puno čitati, ne vidim dobro, peču me oči i umorim se držati novine u rukama. Ali, zato imam radio, pripovijeda teta Marija, koja je prije dolaska u Poreč mnogo vremena provela u novigradskom Domu, a prije toga i u Motovunu.
– I tamo mi je bilo dobro, ali ovdje sam bliže svojima. Uselila sam prije četiri mjeseca i jako sam zadovoljna hranom, poslugom i sestrama. Fino su me primili i zahvalna sam svima. Često me posjećuje moja sestra Valerija, a dođu mi i Irma i Nori, prijateljice tu iz Doma, pa si popričamo. Znamo se odavno, a sad smo se opet našle, veli teta Marija.
Vrijeme je za ručak – nepokretnima je serviran u sobe, a 15-ak štićenika ruča u blagovaonici. Vitalnog barba Alda snimili smo na ulazu u menzu – žurilo mu se na ručak, gdje su u tijeku uobičajene ćakule i šaljive primjedbe na hranu – u juhi od gljiva uopće nema gljiva, ali zato ima papra! Nekima se to sviđa, drugima ne. Trećima sestra Dragica reže špagete, a četvrti negoduju – »šta treba rezati špagete!«. Teta Nina opet napominje da se društvo samo šali, nitko ne misli ništa loše, a humor je ovdje itekako potreban.
– Obavezno napišite da čuvamo zgradu! Pazimo da nešto ne razbijemo, da bude uredna i da ostane za buduće generacije, rekli su nam na kraju štićenici porečkog Doma za starije i nemoćne.
Franc Dobrilović: Sve je u najboljem redu
– Povratne informacije koje dobivam od štićenika Doma, a obilazim ih svakog drugog utorka, uglavnom su u superlativima. Naročito hvale medicinske sestre, spremačice i kuhinju. Moj osobni utisak je da je personal, i to od ravnatelja do kućnog majstora, vrlo ljubazan u ophođenju prema njima. Dio stanara Doma poznajem i osobno pa nemam razloga sumnjati da su neiskreni, rekao je Franc Dobrilović, izaslanik Hrvatske stranke umirovljenika u Upravnom vijeću Doma. U kutiji za anonimne pritužbe dosad su nađene dvije poruke – jedna se odnosila na preslanu hranu, što je odmah prenijeto kuharu, a druga na mandarine. Naime, Dom je besplatno dobio poveću količinu tog voća pa su štićenici napisali da im je dojadilo i da ga više ne mogu jesti.
Martina Dodi-, Glas Istre