E sada, hoćemo li likovati ili ćemo se zamisliti nad ovom situacijom? Naime, ovo smo čekali, da vrhuška države snosi odgovornost. Koliko god ostao gorak osjećaj da nitko od velikih glavešina nikada nije zapravo snosio i pragmatičnu odgovornost, već se odgovornost uglavnom svodila na određene dane i mjesece provedene iza rešetaka, ipak je to nešto što je narod htio odvajkada, a to je doživjeti lisice na rukama velikih imena.
No, ipak postoje određeni momenti zbog kojih bi se morali zapitati je li to uistinu najispravniji rasplet događaja? Je li ispravno da netko odgovara za nešto što su mediji otkrili, i što se očito dugo i stručno zataškavalo, a to znači da nije samo jedan pojedinac u tome sudjelovao? Kako ćemo prihvatiti situaciju u kojoj jedna osoba odgovara za nešto u što je bilo uključeno više ljudi? Zašto uopće stvaramo toliko euforiju oko nečega što je tek započelo, kada je moguće da od svega ispadne ništa, kao što je i do sada bilo?
Je li nas zadovoljila samo ova snimka velikog imena sa lisicama. Jesu li i mediji profesionalni kada u jednoj emisiji prenose tužne životne priče i dječje patnje, a u drugoj bombastično najavljuju emisiju u kojoj se prikazuju snimci čovjeka vezanog kao najvećeg kriminalca i snimci njegove ćelije? Kako se osjećaju djeca tog istog čovjeka dok gledaju svog oca? Ispada li tada da mediji zapravo ne žele prenijeti istinu, nego senzaciju? A mi padamo pod njihov utjecaj.
No, još je jedna stvar ozbiljni kamen spoticanja, a to su navodi da je jedno veliko ime privedeno pravdi zbog toga što je drugo veliko ime dogovorilo suradnju sa tijelima pravde i time kupilo svoju slobodu! Tu su vrlo problematični i navodi da će ovao osoba koja je prekjučer privedena možda svoju slobodu kupiti informacijama koje će omogućiti privođenje još važnije osobe!
Dakle, ovdje se radi o svjedocima pokajnicima! Pravnoj mogućnosti koja je postala vrlo popularna u zadnje vrijeme. I premda se pojavljuje kao jedina mogućnost da se odgovorni privedu pravdi, ipak je taj model prepun manjkavosti o kojima možda ne razmišljamo dok likujemo gledajući velika imena u lisicama! A te su manjkavosti iskrena pravda. Odnosno, kod modela svjedoka pokajnika, jedna privedena osoba nudi informacije, dapače, vrlo kvalitetne dokaze koji će omogućiti privođenje još važnije osobe, a time osoba koja nudi informacije kupuje svoju slobodu. Je li to ispravno? Nije li to jedan model mita i korupcije? Nije li to krivi postupak?
Može li osoba koja je dokazano učinila kriminalno djelo jednostavno slobodno odšetati kada cinka drugu osobu koja je učinila kudikamo veće kriminalno djelo? Može li ubojica biti oslobođen krivnje kada cinka drugog ubojicu? Može li kradljivac biti oslobođen kada cinka drugog kradljivca?
U ovom modelu svjedoka pokajnika može. Zašto onda učenik koji mora na popravni ispit ne može biti oslobođen popravnog i odjednom dobiti sve petice ako cinka one koji su prepisivali ispite? Dakle, u svakodnevnim situacijama taj model nije primjenjiv, ali jest kada su u pitanju kriminalna djela! Je li cijena privođenje jednog kriminalca puštanje desetoro drugih?
Još je jedna stvar ucijeloj priči vrlo diskutabilna, a to je kako napraviti razliku između svjedoka pokajnika i npr. žviždača, odnosno kriminalaca koji cinkaju druge kriminalce za svoju slobodu i poštenih radnika koji cinkaju svoje nepoštene šefove!
Postoji vlo velika sličnost između ta dva slučaja, ali su dvije razlike ogromne. Prva je ta što žviždači nemaju nikakve koristi od cinkanja šefova, dok svjedoci pokajnici imaju itekakve koristi.
Druga je razlika u tome da žviždači u pravilu nakon cinkanja šefova ostaju bez posla, dok svjedoci pokajnici nakon cinkanja svojih kolega ostaju bez pritvora. A vrlo su često u našim očima glavne face kriminalci koji cinkaju svoje kolege za svoju slobodu dok se na žviždače gleda sa zgražanjem i komentarima – "što im je to trebalo u životu". Svakako, navedeni detalji daju dovoljno materijala za razmišljanje. Razmišljanje o tome je li cijena prividne pravde ipak previsoka?

zzlevak