Gost poput Igora Mandića ne dolazi svaki dan. Znaju to i Porečani pa su ga u petak navečer u velikom broju dočekali u gradskoj knjižnici, kamo je, nakon Zagreba i Beograda, došao predstaviti svoju novu autobiografsku knjigu "U zadnji čas", izdanu u Profilovoj nakladi početkom godine. Riječ je o nastavku hvaljenog hita "Sebi pod kožu" iz 2006., bespoštedne osobne ispovijesti jednog od najoštrijih pera ovih prostora, u kojem se intimni zapisi isprepliću s kulturno-političkim, društvenim i polemičko-dokumentarističkim.

– Ajme, što mi je sve ovo tribalo… Izrekao sam niz šporkarija na račun sebe i svoje žene, da me je sramota!, rekao je, te dodao da podnaslov "Autobiografski reality show" predstavlja ironiju na račun medija i današnjice. "Vjerujem da svaki pametan čitatelj vidi tu ironiju. Rugam se i sebi i vlastitom pismu i stvarnosti u kojoj živimo", kazao je ovaj polemički intelektualac, esejist, kritičar i autor nekoliko desetaka knjiga.

Ponovio je i ono što je pred tri godine u Poreču izrekao o pisanju prve knjige o sebi: da život nema stila te da, pišući u oskudnim okvirima autobiografskog žanra, autor mora izbaciti dosadne stranice vlastitog života, a uvrstiti samo ono što je vrijedno pažnje. No, u Mandićevom životu i radu zanimljivih poglavlja očito ima napretek pa ne čudi da ga prijatelji i kolege poput Velimira Viskovića nagovaraju neka se ne zaustavlja na dvije knjige. I na upit iz publike odgovorio je da nije isključena mogućnost da ovaj najopsežniji autobiografski pothvat u domaćoj književnosti (možda i šire), koji već sada ima ukupno 800 stranica, u dogledno vrijeme postane trilogija.

– Štofa ima, ali nekako mi teško to ide…, povjerio je. "Žene nas hoće sve uškopiti, to je teza moje knjige! Ideal žena je svijet bez muda i spermija, a ideja svake žene je da muža pretvori u krpu, u kućno pomagalo. Muškarcima nema izlaza", proglasio je Mandić kroz smijeh. Dotakao se, međutim, i ozbiljnijih tema.

– Najpozitivniji dio našeg društva, nacije, ili kako se već želimo nazivati, ima žarku želju za mnogim oblicima kulturnog življenja: koncertima, izložbama, kazališnim i filmskim premijerama, i da, hvala na pitanju, promocijama knjiga. Oni nisu Hrvati, već hrvatski građani koji dobro misle o svom vremenu, smatra ovaj autor i domeće da kultura seže mnogo dalje od izložbi i promocija.

Kultura obuhvaća i način na koji čovjek može estetski percipirati okolinu te je kadar diviti se, primjerice, umijeću gradnje autoputa. Prema sportu i sportsko-medijskom teroru Mandić je nemilosrdan; priznaje samo atletiku, dok igre s loptom "spadaju u dječju razbibrigu, najnižu vrstu humanoidnog izražavanja u prostoru" te nisu dostojne pažnje čovjeka starijeg od 18 godina. "Još je pitekantrop gurao nekakvu lopticu u rupu! To je kasnije postalo golf!". Kada bi postao hrvatski diktator, zabranio bi nogomet i nternet, a u njegovom se poretku ni splitski gradonačelnik Željko Kerum ne bi dobro proveo.

– Zajedno smo došli kao slavenska plemena, zajedno ćemo u Europsku uniju i zajedno ćemo otići, u svemir, lansirani unedgled!, rekao je na pitanje je li u emisiji "Nedjeljom u dva" doista rekao da Hrvati i Srbi trebaju živjeti u istoj zemlji. "Tja, pojavio sam se na televiziji i odmah su se us**li i lijevi i desni!". Dojmljiv je bio i ekspoze o općem stanju duha.

– Volim depresiju, ona je svjetska bolest i dobro mi je legla. Proći će kao i gripa: da li za 7, 17 ili 70 godina… Depresija ima pozitivne efekte u stvaranju, filozofiji i književnosti. Bolja je nego optimizam, ima više poticaja, iz nje dolazi ekspresija…ali nemoj zajebavati sada!, naglo je rekao moderatoru. Što reći o Mandićevoj odličnoj interakciji s publikom, na lapidarne dosjetke i duhovitost, bljeskove erudicije pri gotovo svakoj opasci?

– Nisam htio da me vole, volio sam da me mrze i u tome sam uspio, rekao je, iako to nije potpuna istina. Mandića ljudi itekako vole, ispraćaju ga burnim pljeskom i kupuju njegove knjige. Nade ipak ima, i za kulturu i za bespoštednu kritičku riječ koju čitalačka publika itekako želi i treba.

(Napisala i snimila M. DODIĆ, Glas Istre)