Za nas Istrijane lako, ma ki bi nikad bija reka da će ta malvazija, naša, istrijanska, danas biti jeno od najpopularnijih bilih vina u Hrvata i ostalih ki tote piju? Da će biti na vinskim kartami u lušim restoranima po ciloj Hrvatskoj, da će anke svitski somelijeri značajno klimati glavom nakon guranja nosa u degustacijsku čašu s našom malvazijom i mljaskanja vina po ustima. A invece je tako: istarska malvazija je danas istarski brend. Uz sve ograde i isprike što ovakvom tvrdnjom možda potičem na alkoholnu ovisnost jer, to je ipak vino, a ne med i mlijeko. Iako bi se nerijetki Istrijan upro dokazivati da je malvazija zapravo – med i mlijeko.

Doista veliko vino

Ne tako davno, tek koju godinicu unatrag, kad je već bilo jasno da je malvazija jedno lipo pitko vino, još su neki naši štimani vinari i stručnjaki znali reći: da, da, je, je, ma samo kako mlada i svježa, to ni vino za brojiti anate, godišta, nego za ga popit zajno, čin prije, to bolje. A vidi sada vraga, anke ti isti danas od malvazije delaju barrique, eksperimentiraju s maceracijom i ostalim postupcima u podrumu, a i već u vinogradu, kojima se upinju kreirati jedno doista veliko vino. Perfin je pod zemlju, u amfore finila.
Ča se to dogodilo? Jedna lijepa, pozitivna priča, osobito za ljubitelje vina i Istre. Pristrano sam među potonjima, ali odmah priznajem: radije gucnem vino, nego bijelo vino. »Vino« je, dakako, crno vino ili crveno, kako se trude niki certi nas navaditi na internacionalni opis. Priznajem i da u mladosti, bei tempi del passato remoto, nisam baš bio fan malvazije. U mom Poreču, najvećem i najpoznatijem vinogradarsko-vinskom centru Istre, malvaziju su u PIK-u, poslije Agrolaguni, flaširali i u dvolitarske boce, »dvocjevke«, i bilo je to jedno paštroćano, prazno vino puno bisulfita i ča ja znan čega. Ono: na razini Superhika. U mojoj kumpaniji od domaćih buteljki pili smo pinot, pod a) sivi, pod b) bijeli. E oni bot pinot je bio vino za koje su Porečani u Ljubljani (najvećem vinskom sajmu ondašnje Jugoslavije) dobivali medalje, a nono mi je povidiva da su ga oni iz predija (podruma Poljoprivredne škole) izvozili u Beč, perfin u Kongo!

Ni slabo, ma moje je boje

Vino s imenom malvazije iz socijalističkih poljoprivrednih kombinata i domaća bilica, napravljena uglavnom od grožđa malvazije, nisu u pravilu bili nešto čime bi se onaj put Istra u eno-svijetu mogla hvaliti, a za Istrane se općenito nerijetko govorilo da su dobri vinogradari, ali loši podrumari. Do promjene je došlo početkom devedesetih prošloga stoljeća. Dogodile su se neke sretne okolnosti. Krahom većine PIK-ova u Istri njihove su vinograde počeli obrađivati privatnici, uglavnom bivši kooperanti. Našlo se među njima i mlađih ljudi, željnih novih znanja u proizvodnji vina. Ali našlo se i mlađih stručnjaka, primjerice u ponovno pokrenutom porečkom Institutu za poljoprivredu, koji su znali da je tehnologija proizvodnje bijelih vina otišla naprijed i da i mali proizvođači mogu praviti malvaziju u novim uvjetima. Imena je uvijek nezahvalno spominjati, ali nadam se da se nitko neće uvrijediti ako ovdje napišem ono enologa Marija Stavera kao čovjeka koji je sa stručne strane dao prve ključne poticaje. Nije otkrivao toplu vodu, nego je znatiželjne istarske vinare odveo u Sloveniju, u Goriška brda pokazati kako Kristančič, Simčič, Dolfo i Ščurek prave vina. Gledali su tada mladi Kozlović, Degrassi, Pilato, Bernobić, Arman… ne sjećam se svih imena vinara s tog stručnog izleta, ali sjećam se njihovih širom otvorenih očiju. Gledali su, kopirali i brzo naučili. No, nije to bilo lako provesti jer nove bačve i strojevi su skupi, treba žrtvovati i dio prinosa iz vinograda, a i doma je bilo generacijskih problema. Bogučuvaj očevima reći da mošt neće kuhati par dana na dropu, nego cili misec »hladno fermentirati«. Neću spomenuti ime, ali otac jednog od njih godinama je, kao pravi tvrdoglavi Istrijan, za sebe i dalje pravio malvaziju po starinski. Ipak, kad je vidio kako raste prodaja novog vina koje usto svi hvale, došao je konačno sinu i rekao: Ben, šu, daj da provan mižolić. Komentar je bija obećavajući: Ni slabo, ma moje je boje. Ubrzo je i otac prešao na novu malvaziju.

Politička podrška

Važna sretna okolnost iz istoga vremena, početka ´90-ih, bješe i političko artikuliranje istrijanstva, dakle, neke vrste nacionalnog, dobro ´ajde, regionalnog ponosa, ljubavi prema onom što je autohtono i želje da se to »naše« zaštiti i unaprijedi, što se u sferi netom uspostavljenog višestranačja ogledalo u velikoj podršci IDS-u. E unutar ove okolnosti, za vina općenito, a time i za malvaziju, sretan bješe i dolazak na čelo IDS-a Nina (Ivana) Jakovčića. Nesumnjivi vinoljubac, okružen generacijskim ili po godinama tu negdje sličnomišljenicima, dao je ključnu političku podršku novom razvoju istarskog vinarstva. Ona se s jedne strane ogledala, i još se ogleda, u niz regionalnih i lokalnih mjera i poticaja, od sufinanciranja sadnje loze do niza načina poticanja podizanja kvalitete vina i vinske kulture: udruge Kalavojna pa Vinistra, ocjenjivačke izložbe vina – sve strože i strože, tečajevi za somelijere, novi marketing i imidž, animiranje ugostitelja, znanstvena istraživanja, stručni simpoziji… Naposljetku i posebna županijska markica IQ za kvalitetu istarske malvazije.
U toj vinskoj priči malvazija je za sada najbolje prošla. U konkurenciji s etabliranim bijelim svjetskim sortama, prvenstveno s razvikanim i sveprisutnim chardonnayom, dobila je utakmicu ne samo zbog rasprostranjenosti na Poluotoku, već i zato što je igrala na kartu autohtonosti. Magari ni najbolja, ma je naša, a mi ćemo se potruditi, svi skupa, da od tega grojza napravimo najbolje vino ča se more i da ga bez srama ponudimo svakom pa i najvećem znalcu. U ovoj rečenici sažeta je i »vinistarska filozofija malvazijana«, pa sam je, u sličnim inačicama, više puta čuo i od Ivice Matoševića, još jednog zaljubljenika malvazije čije ime nije pristojno prešutjeti.

Plejada mladih vinara

Matošević je, uostalom, doktor za vina. Ne samo da se razumije, nego i lijepo priča o njima i oko njih, makar bilo po onoj – se non e´ vero, e´ ben trovato. Za marketing vina priče su osobito važne. Istina, one ne moraju uvijek držati vodu, ali vino se ne smije raditi od vode i kemikalija jer će kad-tad to zajti na videlo. To su neki u prošlosti i iskusili.
Danas imamo plejadu vinara koji delaju doista dobre malvazije. Dovoljno je pogledati popis vinara kojima je dodijeljen IQ za 2007.: Agrolaguna, Arman (Franc), Benvenuti, Cattunar, Coronica, Cossetto, Damjanić, Degrassi, Geržinić, Giacometti-Moscarda, Kabola, Kozlović, Legovina, Matić, Matošević, Pilato, Poletti, Radovan, Ravalico, Rossi, Trapan, Vivoda, Zigante. Ali stalno iskaču novi. Ovim najmlađim ni ne znam imena, samo se na Vinistri iznenadim kad čujem nove dobitnike zlatnih medalja. Konkurencija je ozbiljna, a vidimo da i Todorić s Agrolagunom, pa i riječko Istravino, kao veliki istarski proizvođači žele da ih se prije percipira po kvaliteti vina, a potom po broju buteljki. To je odlično za malvaziju, a i vinarstvo općenito. Naposljetku, od cijele te priče evidentna je i ekonomska korist. Od proizvodnje dobroga vina može se u Istri i dobro živjeti.
Doduše, mi mali pilci prosječnog imovnog stanja nismo baš oduševljeni stalno rastućim cijenama istarskih butelja, ne samo malvazije. Steže nas željezni zakon ponude i potražnje, pa kao legalist ne mogu reći da su već nekoliko godina mnoga vina u Istri, a i drugdje u Hrvatskoj, precijenjena, ali da su skupa, jesu. E ne more bit i bačva puna i dekla pijana. Za sada možemo piti manje ili tražiti dobar rinfuzo, a kad nam se međunarodno tržište još više otvori, moći ćemo za manje novca piti više stranih, ne zaboravimo, jako dobrih vina. No, to je druga priča.

Vinistra

Tornajmo se još malo našoj malvaziji za koju se zaspravlje ni ne zna koliko daleko u povijest je naša. Kažu da se spominje tek stotinjak godina, a nisu joj do kraja istraženi ni genetski korijeni. Nije da me to puno zanima, iako mi je drago kad na Mediteranu i u bližoj okolici naletim na kakovu malvaziju. Bez obzira na to što se iza toga imena najčešće kriju slađa, čak slatka vina. Ili pak crna! Dio njih moći ćemo kušati i sljedećega vikenda na porečkoj Vinistri i Svijetu malvazija. Ma, za pravo reć, spametim se i naše malvazije slatke, iz spomenutog porečkog podruma, u koju smo kako dica močili prst na većim obiteljskim feštama. Vjerojatno će neki od ovih naših zanesenih tragača po malvazijanskim putima doći i do takove.
Još je vjerojatnije, kaže mi Saša Topolovec, Matoševićev šef podruma, da ćemo, ne računajući barikiranje, ipak sve više piti nešto starije malvazije. Ne odmah godinu za godinu, nego i s odmakom jer pokazuje se da može izdržati. I dobiti na kvaliteti.
Ako to znači da će biti i manje profumana i malo kiselija (uh, ubit će me za ovu besidu) od ovih mladih, »nabrijanih«, gdjekad gotovo poluslatkih, onda mi se ideja sviđa. Nije da mi mlade ne pašu, ali više uz suhe kolače i mendule.

Svi ti odori

– Rekla sam ti ja da ćete svi vi plakati za onom od nekad, žutom, malo ciknutom malvazijom koja daje po feci i bačvi, zadirkuje me po stoti put druga najbolja supruga na svijetu, koja je za razliku od mene, vinskog prevrtljivca, prava fanica istarske malvazije. Nećemo, ne, almeno ne za onon od pokonjega barba Bepeta, ali da mi već pomalo ide na živce ovo profumanje, ide mi. Srića da se ne kapin u vina, u sve te odore po kaciji, jabuki, grejpu, šumskom voću i kamiku iz sive ili crvene zemlje… koje prepoznaju znalci. Moj vinski idol je Pipo Brkljačić. Pitah ga jednom kako mogu znati koje je dobro vino, osim po etiketi i cijeni. Uzvratio mi je pitanjem, otvorivši iz svog priručnog podruma bocu nekog francuskog châteaua: Prodan, ti se sviđa ovo vino? Da, kažem ja otpivši gutljaj, ali već mi je neugodno jer što ću mu reći ako me pita čujem li vaniliju ili na kraju jezika papar. Ali Pipo mudro reče: Onda je dobro.
Malvazija nije francuski château, ali je dobro vino. Tim bolje što je naše.

Goran Prodan, Glas Istre