Mi želimo slobodne ljude, a ne dobro uhranjene robove", najavio je 1947. godine tadašnji veleposlanik Velike Britanije u UN-u. "Čak i slobodni ljudi mogu umrijeti od gladi", replicirao mu je veleposlanik Sovjetskog Saveza.

Prepirka koja je u tom vremenu mogla izgledati kao isključivo ideološka – a obilježila je nesuglasice u komisiji koja je bila zadužena za izradu Opće deklaracije UN-a – aktualna je danas i sve je prije nego samo sukob ideologija. Svijet više nije u klasičnom hladnom ratu, u kojem je trebalo suprotstavljati ideju komunizma ideji liberalne demokracije da bi se dokazalo tko je više u pravu. Praksa je pokazala da narodi Afrike i Latinske Amerike nemaju bogznašto od višestranačkih izbora, ako to ne znači imati više posla i više kruha, a danas, ako se pogledaju razlozi štrajkova u Italiji, Sloveniji i Francuskoj, ispada da je i razvijeni svijet došao na isto: i oni bi više posla i više kruha.

Sličicom iz UN-ove povijesti, koja jasno ocrtava sadašnjost i upućuje na neveselu budućnost, poslužio se sociolog Jean Ziegler kako bi potkrijepio svoju tezu da današnji svijet ide k novom feudalizmu, k novim varijantama duboko ukorijenjih nepravdi, k pogubnim posljedicama dužničkog ropstva prema svjetskim financijskim institucijama, nakon kojeg ne ostaje gotovo ništa za financiranje socijalnih ulaganja: javnih škola, javnih bolnica, socijalnog osiguranja.

Gospodarska ovisnost uvijek dovodi do gubitka suverenosti, a posljedica koju osjećaju obični ljudi u najboljem ih slučaju može pretvoriti u više-manje dobro uhranjene robove. Usto, u većini slučajeva vlasnici njihovih sudbina pobrinut će se da žive na rubu egzistencije koja će ih držati dovoljno ustrašenima da ne prave probleme.

Ni Hrvatska, prema posljednjim podacima, ne izmiče toj kategorizaciji. Zemlja je prezadužena, više od 30 posto ljudi tvrdi da živi lošije, mali krug prebogatih postaje još bogatiji, a socijalni sustav zaštite koji bi trebao izjednačiti šanse onima kojima nemaju s onima koji su rođeni sa zlatnom žličicom u ustima puca čim se malo intenzivnije pritisne bilo koja njegova karika. Europskim vlastima različitih ideoloških predznaka sve je teže zadovoljiti, s jedne strane, interese krupnog kapitala i međunarodnih financijaša, koji nad njim budno stražare, a s druge, potrebe naroda da ima pravo na kvalitetno obrazovanje, siguran radni vijek i dostojanstvenu starost.

I zato tko god na kraju pobijedio na izborima neće imati pravo na 100 dana predaha. Ne zato što to traže sindikati, nego zato što ta povlastica pripada nokim boljim vremenima, što se ubraja u privilegije onih koji trebaju rješavati nijanse, a ne pitanje opstanka društva. A takvih je zemalja sve manje, Hrvatska se našla u europskom društvu koje treba razriješiti toliko svojih problema da neće imati ni volje ni vremena pisati upute za rješavanje hrvatskih problema.

Vrijeme odrastanja je prošlo i više nema vremena za pogreške i eksperimente, koji su se dosad podvodili pod "školicu demokracije". Očekuje se da se novi vlastodršci praktično odmah izjasne o prioritetima, a oni ne smiju biti ni demagoški, ni puni isprika o tome kako im treba vremena da "poslože stvari". Vremena jednostavno nema.

Potrošile su ga prethodne vlade i prethodne vlasti i nužno je da, nakon ovih izbora, hrvatski građani znaju što će im se doista događati u iduće četiri godine, hoće li prevagu nad njihovim interesima odnijeti neki drugi interesi, hoće li nova vlast imati petlje predstaviti se kao glasnogovornik interesa svojih građana ili će pokušati građane uvjeriti da su tuđi interesi važniji od njihovih. To što se danas (politički) šuti, ne znači da se (politički) ne misli.