U Šibenskoj galeriji sveti Krševan svečano je otvorena samostalna izložba slika autora Eugena Varzića, pod nazivom „Ma de“.Izložbu su prigodno otvorili Zdenka Bilušić i voditeljica galerije Antonija Modrušan.

Izložba predstavlja dvadeset tri novih likovna radova, koji su stvarani od zime 2021. godine do prije par dana. Mnogi od izložbenih radova su bili dio važnijih svjetskih izložbi, tako izložbu otvara slika “Sleepless Angel” kojom se Varzić predstavio kao finalist međunarodne izložbe Mod Portrait 2021. koja se održala u MEAM (Museo Europeo de Arte Moderno), Barcelona, Španjolska, te u Sala Bantierra de Zaragoza Španjolska. Isti rad izlagan je i na 56. Hercegnovskom likovnom salonu u Herceg Novom, Crna Gora.

Također možemo između ostalog vidjeti i seriju minijatura, što nije specifično za autora koji preferira veliki format. Nadalje tu je likovni rad pod nazivom “Voda” kojim se predstavio na izložbi Algo que mas realismo u Sala artistica Aragonesa, Zaragoza, Španjolska, u organizaciji Galeria Artelibre i MEAM ( Museo Europeo de Arte Moderno) Barcelona.

Glavni dio izložbe su radovi iz 2023.i 2024. godine, srednjeg i većeg formata. Koji su premijerno izloženi u Motivunskoj galeriji Pet kula, u kolovozu 2023. godine. Za istaći je likovni rad “Majka Istok” koji je bio finalist 2023 Beautiful Bizarre Art Prize u kategoriji RAYMAR Traditional Art Award, u organizaciji prestižnog magazina za suvremenu umjetnost Beautiful Bizarre Magazine.

Na otvorenju je prikazan i kratki dokumentarni film MA DE koji pobliže objašnjava likovne postupke i uvjete u kojima su nastajale slike, te uvodi posjetitelja dublje u autorovu intimnu priču.

Izložba ostaje otvorena do 30. svibnja te se već 4. lipnja predstavlja u Kninu, na kninskoj tvrđavi, odnosno Kninskom muzeju.

Predgovor kataloga potpisuje Zdenka Bilušić:

Epski portreti ovoga vremena – moglo bi se u par riječi sažeti novi ciklus slika Eugena Varzića Ma de. Umjetnik doista širokog dijapazona interesa, preko crteža i slika po kojima je prepoznatljiv, do skulptura i mozaika, uvijek nas iznova iznenadi energijom i bogatstvom svoga imaginarija na granici sna i jave. Okosnica ovoga ciklusa, naoko zagonetnoga naziva Ma de, jest umjetnikova majka, a s te dvije rječice ona mu se obraćala govoreći sve kroz ta dva mala sloga, bodreći ga, izražavajući katkad sumnju, katkad oduševljenje, katkad nedoumicu ali uvijek govoreći ljubav. I kako autor kaže, majčina ljubav je najbliža Božjoj, zato su ova djela izrazito emotivna. Moglo bi se pretpostaviti da su zbog toga slikana slobodnim, širokim potezima no, radi se o izrazito stabilnim kompozicijama, Samovolja nikad nije bila u naravi njegove slobode. Prizore on konstruira jasno i pregledno, postavlja armaturu slike crtežom olovkom, stvara gramatičko biće, sintaksu i gradi mrežu po kojoj će poput pauka tkati bojom portrete, lica, figure. S tek pokojim pomakom i oscilacijom, na početku se ta mreža doima jednoličnom u svojoj sabranosti i rigoroznosti, ali samo na početku. Dok je ne razigra ujednačenim kratkim ritmičnim potezima kojima stvara bogati fluid prozračne kolorističke mase. U vremenu apsolutne opsjednutosti selfijima, imidžom, dojmom, dobro je u taj sveprisutni voajeristički nered unijeti malo reda, onako kako to samo umjetnost može. Uostalom, umjetnici i njihova djela uvijek su produkti vremena u kojem žive i kulture kojoj pripadaju. Portret, jedan od najstarijih umjetničkih motiva, star koliko i civilizacija, nikad nije i neće izgubiti na vrijednosti, zanimljivosti i privlačnosti. Varzić se prema njemu odnosi kao prema građi, kreirajući situacije u kojima se svijet medija i popularne kulture otkriva u svojoj mnogostrukoj potentnosti. Autor na svoj način stvara složene narative i kritičke refleksije ove naše realnosti s urbanim pustinjacima, jakim osobnostima, bezvremenskim vrijednostima, ljepoti samoj. Uvijek je teško, a možda i besmisleno, izvlačiti nečiju umjetnost iz socio-kulturološkog konteksta i promatrati je svojom optikom. Varzić u vremenu moralno i estetski obezvrijeđenom, vremenu potpune komercijalizacije i oslabljene duhovnosti, ne pokušava djelovati prevratnički, ne zamara se moralnom reakcijom na suvremeni svijet, na nužnoj angažiranosti. On svijet mijenja skrećući pozornost na njega, na ljepotu u tobožnjim zastranjenjima i vjeru koja će se pojaviti i u neredu uvijek iznova stvoriti red i/ili preurediti materijalnu i duhovnu realnost. Umjetnost i nije tu da daje odgovore niti da bude katalizator društvenih promjena, ona je tu da postavlja pitanja. I Varzić se pita, pita Ima li Boga, Majko?, M(Other) i drugim dvoznačnim ili višeznačnim nazivima svojih radova. I odgovara profinjenim jezikom koji se drži načela da predstavljanje problema po sebi nije dovoljno, nema vrijednosti bez ostvarenja umjetničkog aspekta, bez jakih likovnih i estetskih svojstava. Upravo u tome krije se snaga njegove uvjerljivosti jer osim semantičkih, fenomenoloških i socijalnih sadržaja kojima se bavi, progovara on o duhovnosti i slika, više nego drugi, duh vremena koje živi.

Dosta je starih, ali i suvremenih majstora ljubomorno čuvalo i skrivalo svoje tajne zanata. Varzić naprotiv, nema ništa protiv javnog pokazivanja svoje vještine koju je nakon riječke Akademije razvijao što samostalno, što u radionicama Eloya Moralesa i Antonija Lópeza Garcije, kao i kroz brojne druge suradnje i projekte. Smještali su ga u realizam, hiperrealizam, pa i nadrealizam a on, on kreira, uspostavlja vizualni dijalog s modelom: majkom, suprugom, djetetom, znancima i neznancima… Stajati pred modelom znači sebi postaviti posve konkretnu zadaću, sebe obvezati na potpunost, svesti se na oko a ne na ukupnost dojma, detaljno popisati sve elemente, pobrojiti bore, uloviti sjaj u oku, puti, kosi, znači uhvatiti onu vrstu objektivnosti koja je istinita i pretočiti je u imaginaciju. Motiv tako postaje motivacija a autor ustanovljuje sliku, stvarnu i doživljajnu. Od susreta s osobom ne pamtimo sve i naš duh ne prihvaća sve. Umjetnik bira sjenu, zvuk, žar, iskru, bljesak i vodi nas od oka prema osjetu. Ta emocija nahranjena konkretnim svjetlom i bojom postaje tako memorijska ekstaza portreta koji to jest i nije. Pomno stupnjevane situacija u kojima se fermentiraju razne vrijednosti, prije svega život svjetlosti i najfinije gradacije boje na Varzićevoj su paleti tankoćutne i melodične, u službi esencijalnog doživljaja osobnosti, čovjeka kao slike Božje. Kultura slikanja i već spomenuti disciplinirani ritam poteza kista iznjedrit će na koncu portrete bogate valerima i zanimljivo tretiranu pozadinu koja gdjegdje ostaje namjerno “nedovršena”. Varzić slika onako kako udiše zrak, s vidljivom metričkom iznijansiranošću, nasladom boje i, premda je uvijek prisutna fotografska sličnost s modelom, na koncu svaka njegova slika ima svoju ćutilnu i meditativnu crtu.

Zdenka Bilušić

 

Link na prilog HRT

https://magazin.hrt.hr/kultura/ciklus-eugena-varzica-zagonetnoga-naziva-11540684