Za očiti manjak uređenih odmorišta za kampere u Istri (i Hrvatskoj) u Udruzi ruralnih kamper-odmorišta (URKO) i u nedavnoj su raspravi, održanoj o ovoj temi u Poreču, velikim dijelom okrivili lokalnu samoupravu i stručne službe. Velika nezainteresiranost lokalnih vlasti, pa i za dozvolu parkiranja kampera u gradu ili pored gradskih odmorišta, te veliko nerazumijevanje i nepoznavanje koje o ovoj problematici iskazuju prostorni planeri u županijama i gradovima/općinama i, shodno tome, šturi i birokratski pristup kod dodjeljivanja lokacijskih odnosno građevinskih dozvola, po URKO-ovim su eksponentima , glavni razlozi što ove ponude kod nas praktički nema. Za razliku od susjedne Slovenije gdje je kamper-odmorišta oko 250, a u Italiji više od tisuću.
Kao specifičan, vrlo pokretljiv oblik turističkog putovanja i boravka, kamperi izlaze iz uobičajenih gabarita stacionarnog kampiranja i većina njihovih korisnika, nazovimo ih kamperisti, traži drugačiju uslugu. Riječ je o kamp ili kamper-odmorištima, ograđenim parkirnim mjestima za noćenje i kraći odmor u blizini prometnica i naselja, opremljenim nužnom infrastrukturom – voda, struja, pražnjenje otpadnih voda i kemijskih WC-a, bez ugostiteljske ponude.

Odmorišta ne moraju u turističke zone
Ipak, koliko god je riječ o jednostavnom smještaju, ni ta odmorišta nije moguće uređivati bez lokacijskih i građevinskih dozvola, što ih direktno povezuje s lokalnim urbanizmom, a tu, tvrde u URKO-u, ima teškoća. Na dozvole se čeka mjesecima i godinama, a urbanistički se planovi (pre) sporo prilagođavaju ili uopće ne. S obzirom na to da je u spomenutoj raspravi istaknuto nekoliko takvih primjera na području grada Poreča, koji slovi za jednu od turizmu najotvorenijih samouprava u Hrvatskoj, u njegovoj smo urbanističkoj stručnoj službi tražili objašnje´nja "druge strane". Tim više što je riječ o različitim situacijama koje su zapravo karakteristične za ovu problematiku.
– Načelni je stav Grada Poreča, kao i našeg Odjela za prostorno planiranje i zaštitu okoliša, da uređenje kamp-odmorišta apsolutno treba dozvoliti i nitko nema ništa protiv te djelatnosti. Ali smatramo da to valja rješavati cjelovito, a ne stihijski i ne baš svugdje dozvoljavati njihovo otvaranje, napomenuli su uvodno pročelnik odjela Damir Hrvatin i stručnjakinja za prostorno planiranje Jasminka Zrinščak.
Kažu da na području grada Poreča baš i nema većeg broja zahtjeva za otvaranje ovakvih odmorišta. Tri koja smo im spomenuli skoro su pa jedina, ali svaki na svoj način specifična. Tako je Zdenka Kocijančić iz Poreča, direktorica URKO-a, još prije pet godina zatražila uređenje odmorišta za kampere na svojem zemljištu u servisnoj zoni grada, ali žali se da je u gradskoj upravi naišla na indiferentnost. Prvi je problem bio što su joj u njoj tvrdili da u servisnoj zoni nije moguća ugostiteljska djelatnost, I a kamp-odmorišta podvrsta su kampova i potpadaju pod zakon o toj djelatnosti pa se mogu uređivati samo na zemljištu turističke namjene. Trebalo joj je jako puno vremena dok konačno nije, uz pomoć ministarstva turizma i prostornog uređenje, srušila tu tezu.

Strah od kamper-depoa
Uz napomenu da pravilnici, a i zakonske odredbe među ministarstvima nisu usklađeni, i Hrvatin potvrđuje da sada postoji mišljenje Ministarstva prostornog uređenja da je i u servisnim zonama moguće otvarati kamp-odmorišta. To je svakako važna informacija jer bi se i drugdje u Istri (i Hrvatskoj) puno lakše ona mogla uređivati u takvim zonama, bez da se mijenjaju prostorni planovi. Hrvatin dodaje da su u ovom slučaju strahovali i od mogućnosti da se kampodmorište pretvori u depo za kamp-prikolice, što su svakako htjeli izbjeći.
– Tema depoa za karavane, koji po Istri niču kojekuda, najčešće po poljoprivrednom zemijištu i gotovo na divlje, zaslužuje posebnu pozornost i zbog vizualnog utjecaja na okoliš, kaže Hrvatin te napominje da su u Poreču takvi depoi po Prostornom planu dozvoljeni samo u zonama gospodarsko-proizvodne namjene.
Naposljetku, Kocijančić je prije sedam mjeseci predala zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole. Hrvatin kaže da je, po njihovim saznanjima, tijekom postupka bilo određenih tehničkih i imovinskopravnih problema pa se zato odužio, ali kraj je sada blizu.
Aleksandru Tidiću i njegovim pokušajima da u Katunu kraj Bademe uz obiteljski agroturizam ponudi i smještaj za kampere kraj priče nije tako blizu. Za taj je projekt, ističe, dobio i bespovratna poticajna sredstva Ministarstva turizma, ali u Gradu Poreču nisu ga tako poticajnim prepoznali i njegovi zahtjevi nisu prošli prilikom izmjena i dopuna Prostornog plana. Tidić je rekao da je zahtjev za lokacijskom dozvolom predao krajem 2009., ali pisanog odgovora još nema.
U porečkom Odjelu za prostorno  planiranje ističu načelni stav da uredenje kamp-odmorišta apsolutno treba dozvoliti, ali smatraju da to valja rješavati cjelovito, a ne stihijski i ne baš svugdje dozvoljavati njihovo otvaranje

Načelno može, a zahtjev "u ladici"
Na spomenutom URKOovom skupu još je istaknuto da bi se zapravo lokacijske i građevinske dozvole za kampodmorišta koja ne posluju samostalno, već se nalaze u sklopu obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava mogle izdavati bez većih izmjena prostornih planova, samo uvrštavanjem te mogućnosti u njihov tekstualni dio. U Sloveniji je, ističe URKO-ov stručni suradnik Jerko Sladoljev, ta mogućnost usluge prenoćišta za kampere u agroturističkim domaćinstvima omogućena bez posebnih dozvola.
Hrvatin i Zrinščak napominju da su u konkretnom Tidićevom slučaju imali dva prostornoplanska zahtjeva. Prvi je bio da se odmorište za tri kampera uredi u samoj staroj  jezgri mjesta Katun, što po njihovom mišljenju nije primjereno. U drugom je odmorište planirano na rubu naselja, ali na poljoprivrednom zemljištu.
– Poznato je da se na poljoprivrednom zemljištu mogu, uz određene uvjete, graditi i neki objekti kao što su vinski podrumi ili uljare, ali naše je mišljenje da bi za kamp-odmorišta na tom zemljištu trebalo u prostorno planskim dokumentima predvidjeti turistički punkt, kaže Hrvatin te dodaje da bi se takve lokacije mogle definirati kod sljedećih izmjena i dopuna Prostornog plana.
Treći slučaj namjera je obrtnika Marija Prpića da svoj ugostiteljski objekt kraj izlaza Ipsilona kod Bademe, točnije sela Bonaci, proširi i ponudom odmorišta za kampere. I on se na URKOovom skupu žalio na višegodišnje odugovlačenje u porečkoj gradskoj upravi. Kaže da nikad nije dobio negativan odgovor, ali smatra da bi trebali biti fleksibilniji. U Odjelu za prostorno planiranje potvrđuju da postoji Prpićev prijedlog da na spomenutoj lokaciji izgradi benzinsku stanicu te kamp-odmorište, napominjući da je Grad Poreč izmjenama Prostornog plana omogućio da se uz građevinske koridore prometnica osim benzinskih stanica na neurbaniziranom zemljištu mogu graditi i prateće građevine vezane uz javne ceste. Među potonje se, smatra Hrvatin, mogu uvrstiti i odmorišta za kampere pa Prpićev prijedlog načelno može proći.

Preostaje samo kažnjavnje kamperisti?
No, konkretna izgradnja zahtijeva i proceduru, od idejnog projekta na konkretnoj lokaciji, pa pozitivnog mišljenja komisije za arhitektonsko rješenje te izdavanja lokacijske odnosno građevinske dozvole za koje je potrebno imati izvedbeno rješenje i suglasnosti elektrodistributera, vodovoda, komunalaca, cestara, susjeda … , a nakon izgradnje i tehnički pregled. Uz napomenu da ni sama investicija nije financijski zanemariva.
U URKO-u cijene da za uređenje 15 parcela na zemljištu veličine 2.000 četvorih metara treba blizu 200 tisuća kuna, pa ni to nije zanemariv razlog zašto – unatoč interesu kamperista – u nas nema više konkretnih privatnih pokušaja. Iako, ističe Sladoljev, URKO danas u Istri ima 20-ak potencijalnih investitora, a desetak ih je zatražilo građevinske ili lokacijske dozvole.
Napomenuti valja da nema ni primjetnijih ulaganja lokalne samouprave, kao što je to recimo u Italiji. Jedino u Rovinju postoji jedno gradsko parkiralište s infrastrukturom i uređajima za pražnjenje otpadnih voda iz kampera. A s druge strane, svi se ljute na kampere koji bezobrazno noće, pa čak i po nekoliko dana borave ne samo uz ceste i po parkinzima u stambenim naseljima, nego i po parkovima, šumarcima i livadama na atraktivnim lokacijama. Jedino što kao društvo znamo jest ponekad provesti ho-ruk inspekcijsku akciju pa u ranu zoru naplaćivati kazne. One nisu male – od dvije do 15 tisuća kuna, a na licu mjesta "samo" tisuću.
– Mi smo protiv kažnjavanja jer se postižu suprotni efekti. Te goste treba više i bolje informirati o našim propisima koji su drugačiji nego, primjerice, u Italiji te, još važnije, omogućiti im ponudu koju traže, a mi je nemamo, kaže Sladoljev.

Sladoljev: U Hrvatskoj pola noćenja kamperista je ilegalno
Istarski kamping stručnjak Jerko Sladoljev napominje da broj kampera – vozila opremljenih za turistički boravak u njima – u evropskim turističkim emitivnim zemljama raste te se svake godine registrira stotinjak tisuća novih. Procjena je, kaže, da danas u Evropi postoji oko tri milijuna vlasnika kampera, odnosno oko devet milijuna putnika u njima. Sladoljev kaže da ga je nedavno frapirao podatak da njemački kamperisti samo unutar svoje zemlje ostvare godišnje 100 milijuna noćenja!
S druge strane, od evropske množine kampera u Hrvatsku ih stiže oko 40 tisuća i ostvari se oko milijun noćenja, ali, napominje Sladoljev, tek polovica je registriranih, odnosno ostvarenih u klasičnim kampovima, a ostalo je na crno. To je u skladu s istraživanjima koja kazuju da više od 60 posto kamperista ne želi odsjedati u velikim kampovima.
lako kamperi spadaju u jeftiniji oblik turističkih putovanja, obitelj dnevno na hranu, piće, gorivo i parcelu za prenoćište prosječno troši oko sto eura. Na prenoćište otpada 15-ak eura, pa je jasno da se u Hrvatskoj gubi priličan prihod. Uključujući i onaj od boravišne pristojbe.

Goran Prodan, Glas Istre